U izdanju Matice hrvatske objavljena je knjiga Drame i pjesme hrvatskoga renesansnog književnika Antuna Sasina, koju je priredila Divna Mrdeža Antonina.

U knjigu su uvršteni dramski i pjesnički tekstovi koji se Sasinu pripisuju od 18. st.: Malahna komedija od pira, Filide, Flora, Razboji od Turaka, Mrnarica, San, Drugi san, U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh, U slavu i hvalu lijepijeh od Grada gospoja, Antun Sasin u smrt gospodina Dživa Simova Bunića, svoga draga prijatelja, U smrt istoga, Antun Sasin u smrt Marina Držića, Žalos ljuvenice u smrt Pava Torelli, Robinjica, Mužika od crevljara, Vrtari. Uvrštena je i maskerata Starci nebozi, kojoj je autorstvo utvrđeno u 20. st., a prvi se put objavljuje i novootkrivena pjesma Ubog.

Priređivačica napominje kako je Sasin nakon Budmanijeva izdanja u Starim piscima hrvatskim iz 1888. neko vrijeme predstavljan u povijestima književnosti samo kao pisac koji je pisao na hrvatskom jeziku i kojemu su književni uzori bili Mavro Vetranović i Marin Držić. Ocjenjuje kako je Sasin danas u znatno povoljnijoj poziciji jer su sve brojnije studije u kojima se drži važnim pjesnikom druge polovice 16. stoljeća.

Sasinova sačuvana književna ostavština, naglašava, opsegom je nevelika, a vrstovno i tematski raznolika. Zanatska vještina otkriva autorovo poznavanje visokorazvijene književne renesansne kulture u Dubrovačkoj Republici i senzibilitet za nove poetičke paradigme emitirane iz susjedne Italije, a dio tema čini iskorak od konvencionalne tematike prema aktualnostima, piše Divna Mrdeža Antonina. Ističe kako prijepisi pjesama razasuti u rukopisima kroz stoljeća svjedoče da je imao svoju publiku i čitateljstvo upravo u Dubrovniku te dodaje kako je potom neko vrijeme bio gotovo zaboravljen, da bi od konca 19. stoljeća do danas periodično jačalo zanimanje za Sasina. To je dovelo, naglašava, do otkrića novih pjesama, kao i nekih koje mu se zasad samo pripisuju, te do bolje pozicioniranosti u književnosti druge polovice 16. stoljeća.

Prepisivači su u određenoj mjeri utjecali na suvremenu recepciju Sasina oduzimanjem ili dodavanjem stihova u prijepisima, napominje priređivačica i dodaje kako se doima da noviji rukopis svjedoči o svojevrsnoj ideološki potaknutoj autocenzuri prepisivača, ali otkriva i da je Sasin bio umješniji pisac kojega se u književnoj povijesti strože ocjenjivalo zbog recepcije preko mlađeg rukopisa.