Piše: Ivica Župan, 5. srpnja 2023.

Vidljive, MSU, 18. svibnja – 1. listopada 2023., autorica projekta Martina Munivrana

Muzej suvremene umjetnosti Zagreb u suradnji s Umjetničkom galerijom Dubrovnik, Muzejom likovnih umjetnosti Osijek, Galerijom umjetnina Split i Muzejom moderne i suvremene umjetnosti Rijeka predstavio je međuinstitucionalni projekt i izložbu Vidljive, s ambicijom da domaće umjetnice dobiju veću vidljivost i pozornost stručne i šire javnosti, koju zaslužuju. Projektom se željelo ukazati na suvremenu likovnu produkciju autorica koja je visokih dometa, ali nedostatno vidljiva. Kako stoji u najavi, ovom se izložbom podastire pregled recentna stvaralaštva domaćih umjetnica da bi se osvijestila nužnost ravnopravne vidljivosti i zastupljenost autorica u muzejskim zbirkama i programskim ostvarenjima. Vidljive predstavlja 108 autorica, a plod je istraživanja zastupljenosti umjetnica u umjetničkim zbirkama muzejskih ustanova, a ujedno predstavlja i određene aspekte i mapiranje suvremene umjetničke prakse autorica u Hrvatskoj. Produkcija ovih autorica različitih naraštaja obuhvaća vrlo širok raspon tema, medija, senzibiliteta i rukopisa i mahom su visoke umjetničke kvalitete, a tematiziraju različite umjetničke i društvene teme. Izložba donosi radove širokoga raspona, od klasičnih medija poput slikarstva, skulptura i fotografije, preko filmova, videa, višekanalnih multimedijalnih video instalacija, izlaganja dokumentarističkih materijala, performansa, site specific ambijenata itd. U senzibilitetu izlagačica nismo zapazili njihovu potrebu da pobjegnu u neko feminističko utočište. Na taj način dobili smo i njihovu poruku da ženska umjetnost živi i da umjetnice imaju želju izraziti svoje stavove o mnogo čemu i da nam svakako imaju što za reći.

Kroz sedam tematskih cjelina izložba, uz radove iz muzejskih fundusa, predstavlja i suvremenu umjetničku produkciju autorica koje su se kroz svoj umjetnički rad kvalitetom visoko pozicionirale na umjetničkoj sceni, ali ocjena je suradnica na projektu da njihovih ostvarenja nema u fundusima muzejskih zbirki. Fokus istraživanja projekta je na umjetničkoj produkciji nakon 1990-ih (tzv. tranzicijski naraštaj), od vremena kada promjenu paradigme u umjetnosti prate smjena ideologija, tranzicije i sociopolitička previranja. Navedene društvene promjene, tvrde autorice projekta, uvelike su utjecale na vidljivost umjetničkih produkcija autorica koje su ostvarile radove visoke umjetničke kvalitete, ali okolnosti (rat, geopolitičke promjene, migracije) su na neki način njihovu produkciju stavile na margine vidljivosti, što je utjecalo i na muzejske otkupe, kao i na njihovu nedostatnu kritičku i teorijsku vidljivost.

Uz izložbu, projekt uključuje i diskurzivni i izvedbeni program sa svrhom da se ukaže na potrebu promjene u programskom kreiranju i razvoju muzejskih zbirki u kojima bi valjalo obratiti pozornost na ravnopravnu zastupljenost umjetnica. „Ovom izložbom također ukazujemo na svijest o nasljeđu koje baštinimo i ulozi muzejskih institucija koja, osim promocije i prezentacije suvremene produkcije, ima jasno naglašenu društvenu korektivnu ulogu. Na društveno-političkoj razni sve je važnija, pa u nekim područjima i dominantna, uloga žena te je važno da se to očituje i na polju umjetnosti“. 

Poruke autorica projekta o nevidljivosti domaćih autorica su, držimo, ishitrene i donesene napamet. Na domaćoj umjetničkoj sceni dosad nismo uočili nikakvu segregaciju na osnovi spola – dapače, uočavamo da su na sceni aktivno nazočna i aktivno izlažu oba spola. Osim toga, ravnateljice gotovo svih hrvatskih muzeja su žene, a u tim su ustanovama zaposlene uglavnom kustosice, pa bi ispalo da one dovoljno ne propuštaju autorice. Država za otkupe dijeli novac na kapaljku, pa su glede otkupa teško zakinuta oba spola. Ove teze su zapravo plasirane da bi se dobila neka koncepcijska osnova na temelju koje bi se izložio toliki broj ostvarenja različitih umjetnica.

Kriterij o nadarenosti nekog autora i kvaliteti njegovih uradaka ni u jednoj sredini u svijetu, pa tako ni u Hrvatskoj, ne može biti, pa tako ni njihova zastupljenost na izložbama i u zbirkama, autorov spol, nego za to služe interni umjetnički kriteriji. Ako bismo autore ocjenjivali po njihovom spolnom identitetu, ne bismo li zapostavili umjetnost; što bi tada bilo s njom?

U osvrtima na izložbu bilo je i opravdanih zamjerki na odabir sudionica, točnije na neuvrštavanje nekih važnih autorica poput Ljerke Šibenik, Nine Ivančić, Zvjezdane Fio…

Kada je 1981. Zvonko Maković priredio izložbu Nova slika, u sklopu 13. salona mladih, na njoj je vrlo korektno postavio radove 12 slikara – po šest slikarica i šest slikara. Na Vidljivima je od njih šest zastupljena samo Breda Beban, iako ona u to doba, a ni poslije, nipošto nije slovila za najamblematskijeg i najuspješnijeg predstavnika tzv. Nove slike. Bez obzira na to što netko danas misli o fenomenu Nove slike, pet na Vidljivima neuvrštenih sudionica cijelo su osmo desetljeće bile aktivne i ugrađivale svoje nadarenosti i senzibilitete u razvijanju tog fenomena i nije fer što su prešućene.

© Ivica Župan, Kulturauzagrebu.hr, 5. srpnja 2023.