Piše: Vesna Aralica, 30. lipnja 2024.
Edo Popović: Hrvatski pasijans, OceanMore, Zagreb, 2024.
Edo Popović (rođ. 1957.) na hrvatskoj je književnoj sceni prisutan više od trideset godina. Već mu je prvijenac Ponoćni boogie i druge priče (1987.) donio status kultnog autora 80-ih kojim je lansirao vrlo popularan lik autsajdera – ne samo kao aktualnu društvenu činjenicu nego i kao jedan od prototipova antijunaka koji će postati stalnim mjestom autorova pripovjednoga registra. Čini se kako se Popović sasvim prirodno uklopio u postmodernistička književna strujanja upravo po nekoherentnosti, tj. tendenciji da piše fragmentarno i izravno, kombinirajući slobodni neupravni govor s pripovjedačem u ich-formi, što je ostalo njegovim prepoznatljivim rukopisom i u kasnijim djelima. Držeći se društvene margine kao stalnoga izvora književne inspiracije, a u skladu sa svojom socijalnom osjetljivošću za mali, otpadnički svijet (kao što je, primjerice, snažno bilo primijećeno i kod nobelovca Becketta), izgradio je sebi svojstvenu poetiku kojoj je zaštitni znak društvena stvarnost i svekoliki društveni mehanizmi, prikazani kroz prizmu autobiografskog iskustva (iskustvo ratnoga reportera, borba sa zloćudnom bolešću), fikcije i polufikcije. Na tome su tragu nastale mnoge njegove uspješnice: San žutih zmija (2000.), trilogija Igrači (2006.), Izlaz Zagreb jug (2003.), Oči (2007.), Kako sam brojio ružičaste robote (2021.) i druge. Posebna su stavka autorova opusa knjige o Velebitu (U Velebitu, 2013., Čovjek i planina, 2018. itd.), diskurzivno i poučno štivo, i tzv. špageti-krimići(Poglavnikov pudl, 2016. i zadnji roman Hrvatski pasijans, objavljen u 2024. godini).
Hrvatski pasijans, zadnji Popovićev roman, inspiriran je trulom hrvatskom zbiljom, grijesima struktura, kako se kolokvijalno voli reći za nečasna djelovanja potpomognuta političkim utjecajima, dok filozofska potka romana počiva na univerzalnom donkihotizmu, maestralno prispodobljenom u prvom modernom europskom romanu karaktera Miguela de Cervantesa. Umjetnički izričaj romana, pak, u asocijativnoj je vezi s talijanskim vesternima Sergia Leonea i čuvenim Tarantinovim Paklenim šundom. Kako je za autora sam život najveći opijum njegova stvaralaštva, tako ni njegov zadnji roman nije stopostotna fikcija, što je vidljivo u aluzivnim imenima dvojice inspektora: Rakitića i Ančića (omaž dvojici vrhunskih sportaša) i u indirektnu opisu vlastite majke kroz lik Marije Lucić, majke voditeljice Odjela za krvne delikte Ane Lucić.
Popović čitatelja vodi kroz istragu ubojstva umirovljenoga svećenika fra Ivana Klarića u zagrebačkom naselju Središće, razvijajući potrebnu napetost koja poput magneta održava pozornost nad glavnom fabularnom niti, no ono što ovaj roman čini posebnim, kao uostalom i sva njegova djela, potreba je samoga autora da se tu i tamo nađe u ulozi komentatora aktualnih društvenih zbivanja u nerijetko grotesknoj maniri (viđenje Muževa Bezgrešnoga Srca na glavnome zagrebačkom trgu koji se mole za obraćenje hrvatskoga naroda klečeći). A već nekoliko rečenica niže, on će kakvim upečatljivim i zlogukim simbolom, kao što je travnjak pun crnih vrana, najaviti buduća nemila zbivanja. Popović je prvenstveno pisac malog čovjeka, stoga ne čudi da se njegovom prozom ne prošetavaju uglađeni, sponzorirani i protežirani. Oni su igrači iz pozadine, običnome puku nevidljivi i pomalo nedostižni. Dakako, teško da mogu izaći iz crne tehnike prikazivanja, a kao kontrapunkt svijetu moćnika, raznorodnih suvremenih poslovnjaka i političkih poltrona, autor iz sižea izvlači dva časna policajca i dva beskućnika na glavnu pozornicu zamršenih događanja oko misterioznoga ubojstva umirovljenog svećenika pred vratima Crkve Dvanaest Apostola u Središću. Svjesno usporavajući radnju digresijama, kako bi suspensni trenutak u konačnici bio intenzivniji, u obliku opisa pištolja Tokareva kojim je počinjen zločin, primjerice, ili ocrtavanja slike suvremene obitelji, kao što je Rakitićeva, Popović ne želi ispustiti nijedan bitan detalj kako bi razgraničio svjetlost od mraka. I dok su lučonoše pravednijeg i solidarnijeg svijeta dvojac Rakitić – Ančić i Škorić – Vugrinec, „krokodili“ koji pristižu iz političke bare u svezi su s policijskom i crkvenom strukturom: fra Gugo i odbjegli istražitelj Mile Marković. I
dok je stvarnost u kojoj se likovi kreću poput labirinta i prepuna zamki, dobrota je još uvijek na cijeni kao svitnjak u sveopćem mraku i događa se upravo na rubovima grada, kao što se i u samoj prirodi ono najljepše uvijek pronalazi na kakvoj periferiji. Tipologija likova umnogome podsjeća i na držićevski koncept ljudi nazbilj i ljudi nahvao kad je u pitanju opreka između obijesnih i korumpiranih i inteligentnih i plemenitih, a ono što upotpunjuje tu mrežu međuljudskih odnosa u kaotičnoj stvarnosti, autorova je refleksija o novim zanimanjima i starim strahovima i bolestima, kao što je i naslovio jedno svoje poglavlje romana. Svako vrijeme ima svoja unosna zanimanja (u Držićevu vremenu dobro su prolazili pomorci, liječnici i tajni agenti); suvremeno doba diči se opasnim gljivama koje rastu tamo i gdje ne bi smjele. Satiričnim tonom Popović raskrinkava pošast influencera, „otkazatelja“, „podgrijavatelja“, „iskrivljivača“, „sakupljača ambalaže“, ma tko oni bili.
Da nesreća spaja ljude čvršće negoli sreća, intertekstualno će autor prikazati u prijateljstvu dvojice beskućnika: Vugrinca, dugajlije, glavom i bradom samoga „viteza tužnoga lika“ (inscenirano lažno optuženoga) a koji će toplo noćište pronaći u domu Martina Škorića (očevidca ubojstva), slike i prilike punašnoga i okretnoga Sancha Panze.
I premda istraga oko ubojstva nesretnoga 80-godišnjeg Klarića nalikuje kartaškoj igri u kojoj je vraćanje na početak česta i zamorna pojava, sve dok se „sve karte ne slože u red“, ideja samoga romana natkriljuje žanrovsku uvjetovanost, stavljajući u prvi plan fenomene iskrenosti i dobrote kao temeljne vrednote koje mogu spasiti ovaj svijet od duhovna ništavila. Hrvatski pasijans Ede Popovića roman je koji promiče autorovu tezu o nužnom pripovjednom mimetizmu kad je u pitanju društveno angažirano pisanje kako bi se progovorilo o „herojima s ulice“, no podjednako tako ističe i tješiteljski karakter literature u kojoj je moguće izgraditi svijet dobra u kojem zlo supostoji kao oblik „kozmičke mrzovolje“, kako ga je svojedobno nazvao filozof Terry Eagleton u svojoj knjizi O zlu. Da bi čovjekov život došao u zen u kojem nema „ni manjka ni viška“, kako sam Popović piše u svojemu romanu Kako sam brojio ružičaste robote, mukotrpna je rabota, no slika pravde koja je spora ali ipak dostižna, budi nadu u plemenitije čovječanstvo. Kako se i u svom zadnjem romanu autor drži društvenoga ruba koji pokreće radnju i vodi slučaj razrješenju, živopisni likovi dvojice beskućnika, obilježenih statusnom negativnošću, ispisuju epopeju životne borbe pretvarajući sve svoje nedostatke u životne prednosti.
Biti primijećen a ne zaboravljen u svijetu kojim kraljuju lažne vrijednosti, strah i malodušnost, zaglavni je kamen svih budućih promjena koje bi trebale dostojanstveno pronositi transparent Jednakosti, bratstva i slobode. Branko Rakitić, glavni inspektor, u predvečerje jednoga svog dana (više ne tako uobičajenoga) zadovoljno će pomisliti: „Ne sjećam se da sam ikada s ovolikim guštom priveo ikoga kao ovog…“i čitatelja učiniti krajnje sretnim bićem.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 30. lipnja 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.