Mozaikalno parodiranje svakodnevice

Piše: Vesna M. Muhoberac, 30. siječnja 2024.

Teatar EXIT: Jure Karas, Realisti, red. Matko Raguž

Predstava simboličnoga i obvezujućega naslova Realisti skoro dvije godine nakon premijere (12. ožujka 2022.) i katastrofa u kojima je nastajala, oduševljava publiku propitujući svakodnevicu i trivijalnosti koje nas okružuju i u kojima htijući ili ne htijući sudjelujemo, prenaglašavajući apsurdnost naših života, odnosa i situacija i 20. siječnja 2024.

Predstava se na stranicama Exita najavljuje:

Svijet srlja u propast, a ljudi u šoping-centre.

Reality show postaje stvarniji od vijesti. Tražimo poslove tamo gdje ih nema, a samo su smrt i kredit neizbježni.

Nepodnošljiva lakoća površnosti dopušta nam misliti da možemo ostvarivati svoje snove bez imalo uloženog truda ili resursa bilo koje vrste.

Diskriminacija, predrasude, neprilagođenost, narušeni raznovrsni međuljudski odnosi.

Realisti nam kroz smijeh govore o kaotičnoj realnosti i apsurdnostima vremena u kojem živimo u maniri kabareta kroz parodiju i glazbene komentare.

Na tragu antologijskih Exitovih predstava – Izbacivača, Dekadencije i/ili Kauboja, koji su još uvijek na vrhu Exitove, a pri vrhu i cijele hrvatske kazališne produkcije zadnjih desetak godina (bio bi to izniman repertoarni potez ponovno vratiti Kauboje unatoč odlasku Saše Anočića ili možda baš zbog toga), donekle i izvrsnih (tad) mladih (neexitovskih) glumaca: Mladen Vasary, Vera Zima, Darko Srića, Željko Vukmirica Vuk, koji su sedamdesetih godina prošloga stoljeća stvorili Ionescove Pozdrave, a poslije i cijelu paletu izvrsnih predstava, nižu se mozaikalni kabaretni prizori u kreaciji vrsnih mladih, multitalentiranih glumaca ovoga kaotičnoga doba i u režiji hitmejkera Matka Raguža. Profesionalno, moćno i znalački, u duhu najboljih klaunerija, mozaikalno parodirajući svakodnevicu, nižu se dramaturški mudro postavljeni skečevi i dosjetke koji/koje izvedbeno duhovito promišljaju politički nam trenutak. Exitovi lazzi, tjelesni i verbalni gegovi vrsnih glumaca i zabavljača, tematiziraju na komičan način i nasilje, služeći se različitim trikovima, igrom riječima, seksualnim i tjelesnim humorom (koreografija: Ksenija Zec). Vinkovčanin Domagoj Ivanković diplomirao je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, Nika Ivančić, Puljanka, magistrirala je u Rijeci preddiplomski studij Gluma i mediji i diplomski studij Glume u klasi prof. Rade Šerbedžije, Fabijan Komljenović diplomirao je na Glazbenoj akademiji 2016. i na ADU-u u Zagrebu glumu, Rok Juričić diplomirao je i na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu i u Zagrebu, Nikola Nedić u Rijeci je, u klasi Rade Šerbedžije, završio studij Gluma i mediji pri Akademiji primijenjenih umjetnosti. Tri akademije, nekoliko gradova, a svi izvrsni mladi glumci!

Exitova scena, donekle distancirana od središta Zagreba, ali nikako umjetnički marginalizirana, postaje gotovo aktivistička, politički i životno osviještena pozornica koja problematizira sve boli i radosti života i na kojoj se glumci samoironično potpuno izlažu i ogolijevaju, jasno pokazujući poneke svoje mane i nesavršenosti koje postaju funkcionalne i kazališno potentne. Kazališna je predstava od početka mišljena u suodnosu s publikom koja izvrsno reagira, povremeno postavljena u središte igre. U današnjemu je vremenu svatko sebi bitan i značajan i može kreirati svoje profile i biti u središtu svijeta, pa je tako u ovoj kazališnoj igri, i ne htijući, gledatelj postavljen u kazališno-manipulativni centar, jer bez izvrsne reakcije, naravno i glumaca koji je mogu provocirati i potaknuti, ne bi bilo ovakve predstave. Publika je od početka na nogama (jedan dio i sjedi, ne bojte se), povremeno osvijetljena, nagovorena da pjeva i komentira, na nju se viče, a ona unatoč tome ili baš zbog toga što osjeća da se predstava bavi i njome, uživa u svakome trenutku, o čemu svjedoče i danima unaprijed rasprodana gledališta.

Na sceni je najčešće svih pet glumaca u crno-crvenim kostimima, koji se izmjenjuju u formacijama ili sudjeluju u etidama u parovima i trojkama, a najčešće netko od njih kao komentator prati događanja klavirom i za klavirom, scenografija i rekvizitarij jednostavni su i iz praznoga prostora nastaje kazališna igra jednostavnim premještanje stola i stolaca, kretanjem na stolcima s kotačićima ili povlačenjem, otvaranjem i zatvaranjem crnih zastora. U neposrednoj glumačkoj igri glumci ponekad ulaze u svoje autohtone idiome i progovaraju svojim organskim jezicima, ali vrlo korektno govore i standardnim hrvatskim jezikom, kao i nekim dijalektima, a u jednoj sceni progovara i jedan glumački trbuh koji preuzima identitet velikoga lica. Kako je među četiri glumačka mušketira samo jedna djevojka, glumci prema potrebi ulaze i u ženske identitete, što samo pojačava komičnost situacija.

Pri kraju predstave tematizira se i nacizam, zaogrnut u neočekivano kazališno ruho policajaca otpada, a nakon pljeska i povika odobravanja, slijedi začudan završetak koji počinje otvaranjem usta iz kojih ne izlazi nijedna riječ i harmonike iz koje ne izlazi nijedan zvuk, a duboko se uranja u spoznaju o gubitcima, tugama i odlascima. Izvrsna predstava koju svakako treba pogledati, možda već 15., 16. i/ili 22. veljače (ako još ima karata).

„Gorak, šupalj i – ho! ho! – neveseo. Gorak smijeh smije se onome što nije dobro, to je etički smijeh. Šupalj smijeh smije se onome što nije istinito, to je intelektualni smijeh. Nije dobro! Nije istinito! Gle, gle. No neveseo smijeh je dijanoetički smijeh kroz – ho! – nos. To je smijeh smjehova, risus purus, smijeh koji se smije smijehu, gledanje, pozdravljanje najžešćeg vica, jednom riječju, smijeh koji se smije – tišina, molim – onome što je nesretno“(Beckett, Watt) -moto je to još jednoj omiljenoj knjizi moje sestre, dramaturginje i teatrologinje Mire Muhoberac, knjizi O humoru Simona Critchleya (Algoritam, siječanj 2007.)