Piše: Vesna Aralica, 17. siječnja 2024.

Snježana Banović: Kronika sretnih trenutaka (Odlomci iz ludih osamdesetih), Fraktura, 2023.

Osim beletristike u esencijalnom smislu, čitateljsku publiku oduvijek podjednako privlače i djela memoarsko-dnevničkog karaktera koja pružaju autentičan uvid u kulturna i društveno-politička zbivanja u određenim razdobljima povijesti.

Kronika sretnih trenutaka Snježane Banović, ugledne profesorice na Akademiji dramske umjetnosti, redateljice i teatrologinje, minuciozan je pregled svih kulturnih i društvenih zbivanja u Hrvatskoj 80-ih godina prošloga stoljeća, obogaćen i autobiografskim crticama same autorice koje oživljavaju formativne godine njezina sazrijevanja – srednjoškolske dane i interes za novinarstvo, a posebnom se suptilnošću i nostalgijom izdvajaju zapisi o autoričinoj prvoj ljubavi i svijetu mladih koji je objeručke prihvatio novi val u osamdesetim godinamakao svjež i prihvatljiv pogled na svijet, ali i kao stil življenja. Ono što povezuje zagrebačku glazbenu i kazališnu scenu onoga vremena, likovne umjetnosti, a slijedom toga i pisanu riječ, u kojem god obliku dolazila, svojevrsno je rušenje tabua i potreba za preispitivanjem postojećih društvenih vrijednosti. A to se nije moglo dogoditi bez iskoraka koje će tadašnja aktualna socijalistička vlast redovito stavljati pod povećalo, što je rezultiralo još većim gnjevom novovalovaca i buntovništvom tipičnim za zagrebačku kulturnu i društvenu scenu. Autorica je stoga neizostavno uvrstila u kroniku signifikantan i provokativan performans Sanje Iveković u Savskoj, 1979. za vrijeme posljednjega Titova posjeta Zagrebu, naslovivši ga Trokutom koji je aludirao na tri Maršalove strasti: žene, kubanke i viski. Za bolju ilustraciju prijama socijalističkih zabrana, progona i suspektna promatranja osebujnih intelektualaca iz 80-ih, autorica se, s vremenske distance dakako, duhovito prisjeća jedne iskrivljene latinske krilatice kojom se slikovito poslužio jedan od najvećih kritičara svekolike društvene i kulturne stvarnosti – Igor Mandić, a koja glasi:  COGITO, ERGO SUP.

Zrake slobodne misli prodirale su postupno i kroz Polet (najutjecajnije glasilo mladih u bivšoj SFRJ)i kroz Omladinski radio, o čemu svjedoči i sama autorica prisjećajući se trenutka kad ju je još kao srednjoškolku pred vrata Poleta u Savskoj 5dovela omiljena profesorica hrvatskoga jezika, tada već afirmirana novinarka, Slavenka Drakulić. I premda ni Polet neće uvijek prolaziti bez partijske packe na svoj rad (jer ga je izdavala RKSSOH), Snježana Banović postat će svjedokinjom najveće tiraže lista pod uredništvom Pere Kvesića (brojka se penjala i do 40 tisuća primjeraka). Taj manjak slobode u izricanju novoga i naprednijega stajališta kompenziran je procvatom glazbene i kazališne scene, gdje su se povremeno također događale neopravdane kritike na račun nesputane originalnosti umjetnika i možebitnog uzimanja na zub  vladajućih i inih struktura u njihovim istupima, glazbenim ili scenskim (Hrvatski Faust Slobodana Šnajdera, primjerice, aktualnoj je vlasti uvijek bio trn u oku, a ni Azrini stihovi mnogima nisu padali na dušu kao pamuk na dlan).

Ono što se događalo burnih 80-ih na središnjoj zagrebačkoj špici, autorica imenuje urbanom revolucijom mladih. U popularnim okupljalištima – Zvečki, Kavkazu i Blatu, mlađi su naraštaji, uz dužno poštovanje prema starijoj generaciji intelektualaca, ipak adaptabilnima na postavke novovalovaca, živo raspravljali o novim kulturnim fenomenima, kao što su drame Oslobođenje Skoplja i Karamazovi , u režiji Ljubiše Ristića (s kojom je napravljena neviđena turneja u SAD-u) ili pak o kultnom djelu Smrtni grijesi feminizma Slavenke Drakulić. Dakako, na svakodnevnu su repertoaru i diskusije o važnosti Susan Sontag  za društvenu kritiku te često citirani Marshall McLuhan kao jedan od najkontroverznijih popularnih filozofa medijske kulture. Snježana Banović s posebnim emotivnim nabojem čitatelja informira o odvažnim autorima koji su svojim djelima doslovno izuli iz cipela mlade humaniste i sve simpatizere pobunjenika protiv totalitarnog režima, čije je zrcalo bila Staljinova era – progoni, likvidacije preko noći ili gulazi u kojima su se događali martiriji neslućenih razmjera. Bolni i dramatični stihovi bračnoga para Mandeštaljm, Osipa i Nadežde, dugo će se citirati i ostati zapamćeni u memoriji novovalovaca, čiji su najagilniji promotori bili Start i Polet. Mnogi su kulturnjaci obilježili ono vrijeme: s Veselkom Tenžerom, uglednim novinarom, Draženom Vrdoljakom, Darkom Glavanom, Goranom Trbuljakom (najistaknutijim konceptualnim, nagrađivanim umjetnikom), Rajkom Grlićem (redateljskim čudom), Goranom Pavelićem Pipom (istaknutim fotografom), prethodno spomenutim sveznadarom Igorom Mandićem, lista ide unedogled.

Posebna vrijednost ovih kroničarskih zapisa leži u činjenici što suvremenog čitatelja objektivno informiraju o prijelomnim događajima koji će iz korijena izmijeniti društveno-političku, pa onda i kulturnu stvarnost na globalnoj razini, a to su smrt državnika Josipa Broza Tita i pad Berlinskoga zida. Generaciji čitatelja koja je bila svjedokom ovih krucijalnih događanja memoarski zapisi poslužit će kao evokacija na vrijeme u kojem je postupno nestajala parola koja je pokušala održati sve bivše republike na okupu, a bila je lako pamtljivi slogan: I poslije Tita – Tito. U Poletu će vijest o Titovoj smrti i smrti Johna Lennona podjednako snažno odjeknuti (ova potonja neće proći, još uvijek, bez packe vladajućih struktura). Kako autorica svjedoči, vrijeme će se ubrzati, društveni lanci popucati, što će donijeti sa sobom sveprisutnu eksploziju duha u različitim sferama društva. Osamdesete će ostati upamćene po diskografiji u usponu (najpopularnija je Azra, potom Riblja čorba, Bijelo dugme, Zana, Filmitd.) te ogromnu interesu za književnost, potom kritiku; povijest i kazalište.

I kao što je tendencija svih društvenih pojava da idu svome vrhuncu i nerijetko rasapu, tako će i kraj 80-ih biti obilježen prvim znacima dezintegracije novoga vala, potaknutog izmijenjenom političkom situacijom. Zagreb će uskoro početi osvajati „neki novi klinci“, a sigurnost ulica zamijenit će ubrzo noćni mafijaški obračuni. Nakon Dobrice Ćosića (oca modernog srpskog nacionalizma) koji će inicirati stvaranje SANU, crne 90-e srušit će mnoge mostove na prostoru bivše Jugoslavije, a ništavilo rata donijeti mnoge gubitke hrvatskom narodu i hrvatskoj kulturnoj sceni.

Iako je Kronika sretnih trenutaka Snježane Banović primarno objektivni prikaz rasta i afirmacije njezine generacije u 80-im godinama 20. st., on je dosljedno prožet i intimnim epizodama i suptilnim obiteljskim sjećanjima, što ga čini prvorazrednim diskurzivnim štivom. Forma je i ovdje bila na tragu da se pojedinačno uvijek vezuje za opće, uspjeh za osudu, a sloboda za novo ropstvo. Jedna divna kozmopolitska mladost perom je ovjekovječena okvirom desetgodišnje sreće, tih ludih 80-ih, koje su autoricu usmjerile novoj ljubavi i novom životnom pozivu: daskama koje život znače.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 17. siječnja 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.