Lirski dnevnik imotskoga Lorce

POEZIJA Piše: Vesna Aralica, 18. siječnja 2025.

Petar Gudelj: Gora oko dvora, Školska knjiga

Pojava Gore oko dvora, lirskoga dnevnika, jednoga od najpredanijih živućih hrvatskih pjesnika Petra Gudelja, jedinstven je događaj na hrvatskoj književnoj sceni po mnogočemu. Lirski mag koji iza sebe baštini više od 20 pjesničkih zbirki, ni u devetom desetljeću života ne posustaje od neobično živa i ritmična stihotvorstva polegnuta ponajprije u pjesnikov zavičaj iz kojeg su već od prvih, amblematskih naslova knjiga poezije i onih iz zrele faze (Ruke, suze i čempresi, 1956., Suhozidina, 1974., Vrulja, 1982., Moja Imota, nebo, zemlja, ljudi, 1991. itd.) iznikle i one sublimirane, poopćene i univerzalne odrednice pozamašna lirskoga opusa.

Rodno Podosoje, Bijakovo, Baška Voda, Medvednica… toposi su koji pjesniku Gudelju čuvaju leđa, braneći ga od neumitne ljudske prolaznosti i straha od smrti, čvrsto ga vežući pri tomu za vrutke stvaralačka impulsa koji u podlozi ljubi raspetoga Krista. Stoga i ne čudi što će svoju Goru od dvora omeđiti dvama starijim pjesmotvorima (Stablo, 1958.i Niknut će drvo, 1973.) što zrcale poetiku njegova stvaralaštva u cjelini. Eshatološke premise podcrtao je u njima i s puno boli, no istovremeno i nekom katarzičnom lakoćom lirskoga izraza: „Među tvojim stopalima lubanja moja: / čisti aprilski cvijet.“ Ili pak: „Niknut će drvo iz tvoga pupka…“. Naslov zbirke Gora oko dvora ustaljena je epska perifraza iz narodne pjesme iz koje će niknuti pjesnikov lirski dnevnik koji bilježi njegovo potpuno predanje nadahnuću i „olovci u srcu“ kojom će zabilježiti odjeke svoje svakodnevice od 13. veljače 2021. do 2. ožujka 2022. godine. Poznato je kako svi pjesnici žive dvostrukim životom: onim golim – fiziološkim, i onim duhovnim – pretvorbenim, kojim šimićevski gaze u vječnost do zvijezda. „Ti bi u polje, u pšenice, među drveće u 90-oj… Gledati kako se mačuju kukuruzi… Nadisati se neba i zemlje. Prije negoli odeš / na nebo i u zemlju. Dok te ne udahnu nebo i zemlja“, programatski su Gudeljevi stihovi zaogrnuti u prozu života, dosljedno umiveni ritmom sredozemnog krša, i protkani mudrošću koja pjesnikov lirski dnevnik čini žanrovski zanimljivim pothvatom: ima u njem’ traga jednostavnoga epskog kazivanja besjedom sentence, memoarskoga sažetog kazivanja, dnevničke konfesionalnosti, no pjesnik ih je sve doveo – kako u mislima, tako i u izvedbi, pod zajednički nazivnik lirskoga roda.

Samo pretvorbena pjesnička riječ umije izroditi ovakve slike: „Na sjeveru pod nebom polegla / riđa kobila Medvednica… Nebo je svinuta ledena ploča.“ Moglo bi se reći kako je njegovo kazivanje u savršenoj harmoniji sadržaja i izraza, onoga pomišljenoga i izrečenoga. A ono čime „imotski Lorca“ dodatno osvaja čitatelja njegov je nevjerojatni humorni ludizam kojim ublažava svakodnevni egzistencijalni mrak, vanjskim okolnostima prouzročen (zagrebačkim potresom i kugom novog doba – koronavirusom), pa svi njegovi dnevni zapisi, tj. pjesme u prozi nalikuju semantičkim križevima krajputašima – pred svakim se novim danom pada i „škripe kosti“ i za svaki se novi dan moli pred neumitnom sutrašnjicom. Gudeljevi su lirski redci ponekad telegrafski jer simultano prevode i njegove lucidne misli. Iznimna je snaga rječne pojmljivosti i asocijativnosti koje linearno teku od čitateljeve svijesti do same srčike duha, oblijećući oko bitka poput kraškog klapavca dok„kao dudov prelac sučeš iz sebe tekst“. O čemu to piše Gudelj u jeseni svoga života, onako kostoloman, s jednom nogom već u grobu dok ga Brufen laže? „Kao ne boli te / a ispod nebola boli.“ Jedan od glavnih motiva njegova pjesnikovanja stvarno je preseljenje iz Zagreba, potaknuto zagrebačkim potresom, u Pušćansku Dubravu, nedaleko metropole, u kojoj će iskusiti vrlo živ dijalog s vlastitom prošlošću, uspomenama, ali i s onim neprolaznim psihološkim vremenom koje se uvijek iznova rastvara u njegovu sugestivnu lirskom kazivanju. Gudelj otvoreno pred čitateljima priznaje kako se ona iskonska poezija ubire od života poput najljepša cvijeta, pak je njegov dnevnik i koncipiran tako da upijemo ponešto od njegove, nimalo lirske svakodnevice u kojoj doživljava, zazivljući ovisnički svoga Iliju, Zeusa ili Peruna, duhovne bljeskove i munje riječi s kojima u besanim noćima pali luč svoga lirskoga kazivanja. Temelji su takve poezije, koja vabi upečatljivom fonostrukturom i semantostrukturom, križ, koplje i kamen u glavi. Na trenutke čitalac s pjesnikom prolazi i njegovu krizu identiteta u kojoj se osjeća bezdomnikom dok svoje govorenje doživljava vakuumom u kojem piše, diše i viče razmatrajući svoj hod samim rubom ovoga svijeta.

Poput Šimića, i Gudelj je zagledan u zvijezde, u „vreću kukuruznih zvijezda“, ljuteći se s pravom što ga njegovi – kojima dođe 90-ih godina prošloga stoljeća, i ne prepoznaše dovoljno svojim, no takvo ga je ozračje poguralo da još intenzivnije opjeva, epopejskim stilom, svoje korijene i ljubav prema hrvatskome tlu. Tko ne pamti one njegove čuvene stihove o zemlji i jeziku i njihovoj neraskidivoj svezi u njegovu srcu: „Imam zemlju u jeziku. / Jezik u zemlji…“? Ono što je bilo spiritus movens njegove poezije od samih početaka, dosljedna je identifikacija lirskoga ja s pjesnikovim JA. Stoga se ni u ovom svom dnevniku nije susprezao izreći sve refleksije, ganuća, trenutke istine i promišljanja o svijetu ranjenom konzumerizmom i podmuklim imperijalizmima koji vrebaju sa svih strana (nije se libio izjednačiti onaj stoljetni srpski s aktualnim ruskim), a osobni dug ljudskoj dobroti, koja je spremna ginuti na „oštroj suhozidini“ izrekao je na način da bilježi povijest iz koje mora učiti sadašnjost. Mnogi Gudeljevi suvremenici s književne, političke i kulturne scene, našli su svoje mjesto, s naročitim razlogom, u redcima ove čudesne knjige nastale pod sjenom pušćinskih omorika, koje i „kroz maglu, gledaju u sunce“. I premda rezignirano u devetom desetljeću života uviđa kukavičluk onih kojima je u grlu zastala (njegova) knjiga, poput pelina, Gudelj radost pronalazi u svojim pjesmama, „pticama koje lete iz grada u grad, iz računala u računalo“.Svjestan kako mu zemlja sve više izmiče pod nogama, razmišlja o mjestu svoga ukopa, o posljednjim stvarima, svome „pratru“i zemlji Imoti koja ima „sedmera vrata“, posve siguran kako će se jednoga dana grleno smijati iz Zemlje. Kako pak?

Onako kako pjesnik priželjkuje: „zvjezdimice“i „pticimice“. Ipak, dok traje borba s danteovskom mračnom šumom, harpije će neminovno oteti ponešto i od njegova straha, ljudske nesavršenosti i obračuna s vlastitim „porodom od tmine“, da bi jednoga dana u bistrini „bijakovskog“ obzora, granulo „dojduće“sunce čiste poezije – opjevanog trećeg oka kojim je gledao iz dubine zemlje Imote.