U četvrtak, 10. ožujka 2022. u 19:30 sati u Koncertnoj dvorani Lisinski održat će se koncert Simfonijskog orkestra HRT-a pod vodstvom dirigenta i vioista Maxima Rysanova. Uz orkestar i Rysanova na violi, nastupit će i Franjo Bilić na čembalu. Na programu će biti djela Frana Paraća, Dobrinke Tabakove i Petra Iljiča Čajkovskog.
Rođen u Ukrajini i školovan u Moskvi i Londonu, Maxim Rysanov danas živi u Budimpešti odakle vodi karijeru cijenjenog violista i dirigenta traženog u cijelome svijetu. Nakon izuzetnog nastupa uz Simfonijski orkestar HRT-a i maestra Enrica Dinda u svibnju 2021., vraća se u Majstorski ciklus u dvostrukoj ulozi solista i dirigenta.
Predvodit će program sazdan od djela slavenskih autora, među kojima je prvo antologijska Muzika za gudače i čembalo akademika Frane Paraća, nastala 1983. s posvetom Zagrebačkim solistima. Dionicu čembala tada je tumačila Višnja Mažuran, a ova najnovija izvedba te skladbe ‘bolne ljepote’, melankolične melodioznosti i iznimne motivike, udružuje gudače Simfonijskog orkestra HRT-a i nagrađivanog mladog čembalista Franju Bilića, školovanog u Amsterdamu, Bernu, Zagrebu i Beču, koji niže uspjehe i kao dirigent te stručnjak za ranu glazbu.
Bugarska skladateljica Dobrinka Tabakova autorica je „uzbudljive, duboko dirljive“ glazbe (Washington Times) s „blistavim harmonijama i velikim zamasima goleme emotivne dubine“ (The Strad). Svoju Suitu u starom stilu napisala je 2006. za violu, gudački ansambl i čembalo kao posvetu Jean-Philippeu Rameauu. Praizveli su je Maxim Rysanov i ansambl festivala Homecoming u Moskvi 2007.
Petar Iljič Čajkovski svoju je Četvrtu simfoniju u f-molu, op. 36 posvetio svojoj pobornici i pokroviteljici Nadeždi von Meck. Upravo ona zaslužna je za znameniti program Simfonije, koji je prema mišljenju mnogih uvelike naškodio recepciji djela, jer su generacije glazbenih pisaca i kritičara u glazbi tražile dokaze za njegove riječi. No i bez tog opisa, Četvrta simfonija proporcijama i intenzitetom izraza nepobitno ostavlja dojam da se u njoj preispituju teme mnogo veće od glazbe same. To je prva „velika“ skladateljeva simfonija. U njoj se prvi put snažno iznosi antiteza pojedinca i neumitne sudbine koju predstavlja slavna sudbinska moto-tema. Kako bi dobio što veći raspon ekspresije, formu klasične simfonije povezao je s narativnom strategijom simfonijske pjesme Franza Liszta. Dobio je ostvarenje goleme snage, velikih emocionalnih kontrasta i epskih proporcija, u kojemu osobni iskaz poprima univerzalno značenje.