U petak, 2. travnja u 19:30 sati, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu Orkestar Opere izvest će Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu Josepha Haydna, pod dirigentskim vodstvom Antonella Allemandija.
Sedam posljednjih riječi Haydn je skladao na narudžbu crkve iz španjolskoga Cádiza, u vrijeme svojega gotovo tridesetogodišnjeg službovanja na dvoru obitelji Esterházy. Svećenik José Saluz de Santamaria iz Cádiza naručio je ciklus orkestralnih skladbi za izvođenje tijekom Velikoga tjedna, vjerojatno na Veliki petak. Želio je glazbu koja će slijediti posljednje Kristove riječi izgovorene na križu prema evanđeljima po Luki, Marku, Ivanu i Mateju. Haydn je djelo opisao kao posve instrumentalnu glazbu podijeljenu na sedam sonata, od kojih svaka traje sedam ili osam minuta, s početnom introdukcijom i zaključnim terremotom /potresom. Sonate su pisane prema riječima koje je Krist izrekao na Križu. Svaka sonata (ili radije svaki uglazbljeni tekst) izražen je samo instrumentalnom glazbom, ali na način da ostavlja najdublji dojam i na najneiskusnijega slušatelja.
Djelo izvornoga naziva Musica instrumentale sopra le 7 ultime parole del nostro Redentore in croce, ossiano 7 sonate con un’ introduzione ed al fine un terremoto / Instrumentalna glazba o sedam posljednjih riječi našega Iskupitelja, odnosno sedam sonata s uvodom i potresom na kraju, izvedeno je 1787. u Cádizu, u crkvi smještenoj u podzemnu špilju Oratorio de la Santa Cueva, sudeći prema novijim istraživanjima. Iako je Haydn 1801., opisujući okolnosti narudžbe i izvedbe, rekao da su izvedene u tamošnjoj katedrali: „Prije petnaestak godina svećenik iz Cádiza zatražio je neka napišem instrumentalnu glazbu na Sedam posljednjih riječi našega Spasitelja na križu. U katedrali u Cádizu bio je običaj izvoditi oratorij svake godine tijekom korizme, kada su okolnosti izvedbe bile vrlo efektne.“
Ubrzo poslije Cádiza, djelo je izvedeno u Austriji i Njemačkoj te je 1787. Artaria objavila partituru u Beču, a Forster u Londonu. Desetljeće poslije, 1796., Haydn je dovršio i oratorijsku verziju pod nazivom Die Sieben letzten Worte unseres Erlösers am Kreutze, dodavši solističke glasove, zbor i puhaće instrumente. U toj verziji djelo se nastavilo izvoditi tijekom 19. stoljeća, na udivljenje mnogih, primjerice Richarda Wagnera ili kraljice Viktorije. Vokalna verzija na neki je način logičan nastavak djela, s obzirom da glavne teme sedam sonata, odnosno stavaka, u velikoj mjeri odražavaju ritam rečenica na latinskom jeziku.