Piše: Vesna Aralica, 19. listopada 2023.
Aleksandar Stanković: Depra, Telegram, 2023.
Depra Aleksandra Stankovića, uvaženoga televizijskoga voditelja, pjesnika i putopisca, snažno je odjeknula u medijskome prostoru od prve objave o njezinome izlaženju iz tiska te izazvala značajan interes književne čitalačke publike, ali i onog dijela građanstva koje je u naslovu ove nadasve zanimljive knjige prepoznalo problem s kojim se bori i hrve iz dana u dan.
Autor je koncipirao svoju knjigu na zanimljiv način, ugađajući pri tome sebi i ljubiteljima čiste i kondenzirane poezije, lijevim stranicama koje su zrcalo ekspresionističke lirike na temu hrvanja s depresijom (jednako kao što se i A. B. Šimić svojevremeno hrvao s neizlječivim TBC-om u prvim dekadama 20. st.) i proznim tekstovima koji smisleno prate pjesme (koje su nerijetko tek lirske minijature) na desnoj stranici knjige pisanima objasnidbenim stilom, ali ne i lišenim svojevrsnoga sadržajnoga ritma, što i ovaj dio Stankovićeve knjige približava lirskoj prozi. Ostatak knjige su dodatci u obliku autorovih činjenica sistematiziranih na temelju vlastita iskustva i jedan intervju. Reklo bi se, dovoljno da se na fenomen depresije ne gleda kao na mit nego kao na ozbiljno oboljenje – nepatvoreni karcinom duše koji oduzima čovjeku najbitniji poticaj: da živi punim plućima.
Otkad je čovjeka, i pada je. S palom su ljudskom naravi došli najveći strahovi, pomračenja uma i kojekakve boljetice duha – malodušnosti, narcisoidni poremećaji… Niz je nepregledan ako uzmemo u obzir da je svaki čovjek svemirski neponovljiv. Mrak depresije stoljećima je držao kao uznike mnogobrojne državnike, znanstvenike i umjetnike. Prisjetimo se što je pjesnika Francesca Petrarcu učinilo prvim individualistom u svjetskoj književnosti – upravo činjenica što je ogolio svoju ranjenu dušu i otkrio svima uzrok svoje patnje: glad za nemogućim (zabranjeno je voće najslađe). Laura, udana ljepotica iz 14. st., koja će kasnije prerasti u pjesnički mit i inicirati čitav jedan pjesnički pokret ljubavnog mazohizma, Francescova svijetla tama i ljubavna depresija, ipak će dozreti s plodovima zbog kojih će Rim jednoga dana svečano okruniti svoga omiljenoga pjesnika lovor-vijencem za pjesničko umijeće.
Aleksandar Stanković nije napisao zbirku ljubavne poezije u ovoj knjizi (iako je razvidno iz stihova da ga ljubav supruge čvrsto drži da uzmogne zagrliti svako novo jutro u svom životu), ali je istinski laureat depresije kao svoje muze. Ono čime osvaja ljubitelje poezije svakako je topla neposrednost i izraz koji prati sadržaj. Čiste i jasne misli, svojevrsni screenshotovi stanja duha i stihovi puni ritma svakodnevice, oslobođeni suvišnoga – bez točaka jer depra traje, bez zareza jer zarez bi prekinuo „jedinstvenu melodiju duše“. I opet se ovdje savršeno nameće ona šimićevska misao kako treba razderati uniforme da bi se otkrila duša: ono razapeto jastvo u koje neprekidno gledaju oči prošlosti (očev lik u natruhama); majke, supruge, djece, prijatelja i suradnika. Aleksandar Stanković pjesnik je koji čuva svoj ego i samopoštovanje, a depresiju prispodobljuje jezgrovito kao štit od svijeta (a možda i protiv svijeta), kao kulu u kojoj drijema zmaj. „Ajmo dalje. Zmaju zabiti nož u srce“, ideja je vodilja Stankovićeve popularizacije govora o depresiji na nepretenciozan način, u primamljivoj formi, gdje se miješaju dva žanra i nadasve tople i iskrene riječi čovjeka današnjice. U knjizi će se mnogi prepoznati jer čovjek ne živi izvan vremena i povijesnog trenutka. Mnogo je okidača za pojavu različitih vrsta depresivnih poremećaja u suvremenom svijetu, a neizostavni su u predratnim, ratnim i poslijeratnim psihozama. I kao da se dotiču svih, jer nijedan čovjek nije otok, a drugi su nam uvijek zrcalo. Drugi u obitelji i drugi u široj društvenoj zajednici.
Veliki Albert Camus, prisjetimo se njegova stvaralaštva u fazi apsurda, upravo introvertirane Sizife prikazuje kao pojedince koji prihvaćaju apsurd življenja i pri tome se mire s besmislom vlastita postojanja, što ne znači da svoje srce ne mogu ispuniti srećom i bez Boga. Stankovićevi stihovi pak vuku za sobom dane bez Boga, mersaultovski, ali kao da su ispisani Božjim jezikom empatije i dobrih projekcija, od kojih će drugima možda biti bolje ili biti bar podnošljivije nositi breme života na leđima izmorenima od duboke potištenosti. Pjesnik o Bogu ne pjeva, a Bog ga na svakom ćošku čeka i dočeka, izlijevajući na njega more milosrđa u trenutcima iracionalna straha: „Došao je sin koji je vratio dio neba u mutne oči pedesetogodišnjaka.“ Jer, koji je čovjek slika i prilika Božja? Onaj koji u drugom Camusovom romanu Kuga shvaća svu toksičnu okuženost svijeta, ali u solidarnosti i caritasu vidi jedini smisao. „Besmisao se udvoje lakše podnosi“, rekao bi Samuel Beckett, grandiozni umjetnik teatra apsurda. Ili onaj koji poput pjesnika Stankovića nadu i smisao vidi u spasonosnu trpljenju i dubokoj želji da se mnogi koji budu čitali njegovu poeziju oslobode straha i krivice povezane s osjećajem depresije i nauče biti sretni (život za druge i naš je život). „Ustanem / hodam / razgovaram / sve moram / održavajući privid života / da bi drugi mislili da sam dobro / da obitelj ne pati…“
Mnogo je životnih neizvjesnosti, a ono što je jedino izvjesno jest činjenica da je vivere est militare i vječito osvajanje vlastitoga teritorija do zadnjega trenutka, ujedno i dobrim dijelom patnja koja neće mimoići nikoga ili kako to iskreno autor na jednom mjestu izriče stihom: „…moje je vrijeme prošlo / živjet ću kroz vas.“ I „ jer svaki jecaj postat će zlatnik, / a moje suze dat će đerdane…“, rekao bi onomad naš, isto tako depresivni, najveći bard pjesničke riječi, Augustin Tin Ujević.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 18. listopada 2023.