Piše: Vesna Aralica, 30. studenoga 2023.

Ivan Aralica: Koferče, Znanje, 2019.

Jedno od zadnje objavljenih djela Ivana Aralice, kratka zbirka pripovijetki Koferče, svojevrsna je posveta priči ponikloj iz magičnog realizma svakodnevice. Piscu Araličina kalibra upravo je najimanentnija potreba iz sadašnjeg trenutka crpiti egzistencijalnu bit. To, dakako, uvijek dolazi s jednim odmakom, dovoljno izoštrenim da bi se ljudi, pojave i sva društvena zbivanja u slobodi promatranja sagledali iz umjetničkog rakursa, pretvorbenog, koji u svomu temelju nije lišen činjeničnog.

Pitanje je li činjenica uvijek i istina, i za koga, provlači se kao glavni lajtmotiv kroz šest priča potpuno različitih sadržajem i namjenom, no u nekom metadiskursu koji se poput cirokumulusastvara tijekom čitanja u čitateljevoj svijesti, smisleno povezanih pojmom – koferčeta. Koferče, tj. putni kovčežić (ako izađemo iz slobodne ekspresivnosti jezika književnosti kao otvorena sustava i za prijam tuđica) u ovim je pričama i uzrok i posljedica u stvarnosnom smislu, ali i univerzalni simbol životne popudbine koja mijenja i pojedince, pa onda i obiteljsko i društveno okruženje. Fabulativni šesterolist započinje misterioznom pričom o čovjeku – političaru koji bježi u planinske predjele udaljenog talijanskog skijališta, ne da bi se izliječio od ljubavnih jada kao pastir Zoran u arkadijskomu šesnaeststoljetnomu romanu Planine Petra Zoranića, nego da izbjegne žešći progon neprijatelja s političke scene. A takvi su progoni vučji i nikada im se dovoljno daleko ne može pobjeći zbog intenzivna njuha predatora. A kad vuk krene s čoporom, onome koji bježi opasnost je stalno za petama.

U tom će progonu mlađi vukovi zamijeniti one stare kad ovi osjete „zamor tijela“, jer samo žrtveni plijen potvrđuje njihovu misiju i nastavak vrste. I dok su se Zoranu kao pomoćnice ukazale vile, koreći ga i hrabreći na putu prosvjetljenja duha – u osobnom i domoljubnom smislu, junaku prve priče bit će teško procijeniti u razgovoru s nenadanim gostom hotela u kojem je i sam odsjeo, tko li je dotični gospodin – slučajni posjetitelj, putnik namjernik ili štogod maglovitije. Kako god bilo, obojica dođoše samo s jednim koferom u koji staviše samo ono što im je u tom trenutku bilo nužno u životnom smislu. Ovom će uvodnom pričom Aralica potvrditi status samoizolacije u političkom smislu kao nečeg nepoželjnog, jer u politici ne smije biti mira – šutnji se uvijek moraju otvarati usta.

Središnji dio zbirke čine naoko nebitna dnevna iskustva susreta samoga autora, kao građanskoga lica, sa svojim sugrađanima u različitim kontekstima. Sličice su to u kojima sitnice postaju nešto veće, znakovlje vremena. A ponajviše znakovlje razvijenosti međuljudskih odnosa do točke pozitivne poticajnosti i vjere u dobrohotnost ljudskih srdaca. A duše ima kod Onoga (liječnik iz Slavonije) koji svakodnevno posjećuje iz nostalgije kuću preminuloga oca ne gaseći lampu što osvjetljava njegov radni stol s knjigama, ne zaboravljajući tako očevu posvećenost onome što mu je život činilo ljepšim i smislenijim.

A koja opasnost čovjeku prijeti od koferčeta koje u sebi krije višak slave i neizliječenu narcisoidnost, ilustrira predzadnja priča o pjevačevu pokušaju samoubojstva (nakon bolna suočavanja sa smrću vlastita sina i s raspadom braka), preživljavanju i opetovanoj gladi za pozornošću u kojoj će na trenutke izgubiti životni kompas, ali i iskreno svjedočiti kako se osjećaju oni koji su doživjeli kletveni scenarij „dabogda imao pa nemao“.

Runolist priča završava onom najsuptilnijom – o majci u njezinim posljednjim danima kojoj je lipo jer je okružena svojom dicom i njihovom toplinom. A ta toplina inverzivnim putem (kao što život inače vraća po dijagonali, a  na temelju slike koju ljudi guraju pred sobom držeći je za osobni transparent) najviše ispunjava srce pisca koji drži majčinu smirenu ruku (čak i u trenutcima najveće boli tjelesne agonije: pred amputacijom noge u poodmakloj životnoj dobi), prema njemu uvijek u nježnoj gesti iskaza bezuvjetne ljubavi, i pri tome uviđa jedinu apsolutnu istinu koja ne dopušta preinaka i mrlja: živjeti po uzoru na onu/one koji su znali ljubav kristoliko (pre)dati u jednom koferčetu životne popudbine.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 30. studenoga 2023.