Piše: Ivana Perić, 19. veljače 2024.

Stranci (All of Us Strangers), red. Andrew Haigh; Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, 2023.

Sigurno jedan od najboljih filmova prošle godine, naravno preinovativan i predrugačiji da bi odigrao ikakvu bitniju ulogu na svim inim glavnim i predvidljivim dodjelama nagrada (čitaj: Oscar, ali dobio je doduše šest nominacija za nagradu BAFTA) jest novi film Andrewa Haigha  All of us strangers ili jednostavno preveden kao Stranci. Film je snimljen, po njegovom prosedeu očekivano, prema djelu japanskog autora Taichi Yamade i pomalo podsjeća na neku neobičnu mješavinu alijeniranog Franza Kafke te magičnog Davida Lyncha. Početna atmosfera je čudna i pomalo klaustrofobično neugodna, no kasnije tijekom filma rasprede se u nevjerojatno toplu i intimnu priču o ljubavi prema bližnjemu, gubitku i traumi gubitka. Sve što čovjek nosi u svojoj nutrini nemoguće je podvesti pod jedan nazivnik, iako pokušavali su Freud i Jung (kao i ini drugi nasljednici) te probali raznim metodama odgonetnuti ključ funkcioniranja psihologije osobe. Bilo kako bilo, novi film redatelja nimalo nezačudnijih filmova Vikend i 45 godina pravo je malo remek-djelo.

Ukomponiravši usamljenost, bezidejnost i pomalo konfuznost glavnog junaka Adama (sjajni Andrew Scott), pisca s kojim nešto očito ne štima, sa sasvim originalnom filmskom naracijom dobivamo  nešto što na prvi mah ne možemo najlakše odgonetnuti ali što nam izaziva živu radoznalost. Naime glavni junak je kao 12-godišnjak ostao siroče kada u stravičnoj nesreći pogibaju njegovi roditelji. Odrastao je s bakom te se iz provincije preselio u London, gdje sada živi u hladnoj otuđenoj zgradi u kojoj je jedini stanovnik uz njega propali alkoholičar Harry (najkarizmatičniji glumac nove generacije Paul Mescal). Njih se dvojica umornih i usamljenih duša neminovno zbližavaju (uz prethodno špijuniranje kroz dvogled) uzevši i to da im je zajednički nazivnik to što su queer odnosno gay. Kako veli Harry u filmu, naziv queer je nevjerojatno pristojna, politički korektna složenica. 

Adam u snomorici traume koju je davno preživio počinje posjećivati svoju staru kuću gdje je živio s roditeljima prije nesreće. Kad ode kući, shvati da su njegovi roditelji još tamo, kao da ni dan nije prošao te da žive čekajući njega, netaknuti u 1980-ima. Otac i majka ugodno su iznenađeni kad vide svog odraslog sina te tako počinje njihovo ponovno zbližavanje. Mi gledatelji taj čudnovati proces prihvaćamo najnormalnije, jer – zašto ne? U filmu ali i u podsvijesti sve je moguće. Adam usporedo otkriva svoju zatomljenu seksualnost, postaje slobodniji, otvoreniji i sigurniji uz divljeg Harryja. Uz proplamsaj nove i možda prve ljubavi on priznaje ocu kako su ga u djetinjstvu zbog seksualne opredijeljenosti zlostavljali vršnjaci, a otac priznaje da mu je žao što ga nije tješio kad je trebalo. U ulozi oca pojavljuje se sjajni Jamie Bell kojeg najviše pamtimo kao izvrsnog dječaka baletana u Billyju Eliotu iz 2000. Majku suvereno glumi Claire Foy (tv-serijal Kruna), kao ozbiljno neozbiljnu homofobnu ženu staromodnih nazora koja očito nije bila spremna na majčinstvo, no kako veli – kroz godine bi se bila uhodala, ali eto, nesreća ju je spriječila. Sraz godina i generacija i nevjerojatno bizarno humoristična situacija u kojoj je sin sad stariji od roditelja te se pojavljuje u svojoj staroj dječačkoj božićnoj pidžami ne bi li se posljednji put oprostio s njima, u svojoj staroj kući, u svojoj dječjoj sobi u kojoj caruju neka vrsta nabildanog Kena te posteri Pet Shop Boysa. Uskoro će se posve odrasli muškarac uvući u krevet svojih roditelja jer se jednostavno boji spavati sam. Šok, nevjerica, beskrajno zabavno i ingeniozno filmsko iskustvo.

Nostalgija je to za nevinijim vremenima koja su ipak uključivala zaostale stavove (kojih doduše ima i danas gdje god se okrenemo), saharinsku glazbu naših djetinjstava te svevišnju i svakidašnju potrebu za pripadnošću, intimom i sigurnošću. To je onaj triptih kojem svi teže, a kad im nedostaje, tlo se gubi pod nogama. Tako se tlo gubi pod nogama našemu glavnome junaku u snomorici sjećanja, droge i alkohola, kad u sceni iz podzemne željeznice doživljava očiti slom. Krik Muncha i jedna snažna halucinacija otkrivaju svu tragediju nemoćnosti nošenja s traumama davnog vremena, zakopanima kao najtajnije blago na svijetu.  Realno gledajući, film možemo doživjeti kao shizofreni napadaj glavnog junaka nespremnog na život i spremnog na razračunavanje. iracionalno  gledajući, čitav film možemo shvatiti kao suradnju duhova i živih, duhova koji pomažu živima, ali i živih koji pomažu duhovima da napuste ovaj svijet puni pitanja i nevjerice. 

Neću otkrivati kraj – istovremeno i neobičan i prekrasan, koji odlično funkcionira u zagrljaju emotivne  pjesme grupe Franke goes to Hollywood Power of Love, a koji će mnoge ostaviti bez teksta ali i orošenih očiju. Spojlati neću, ali ću ipak reći da ljubav pobjeđuje na najnemogućiji način. Bilo metafizička, bilo fizička ljubav i da je ta premoć ljubavi  baš ono što je i autor romana te nastavno na njega autor filma želio poručiti. Ljubav se pri tome ne odnosi samo na onu partnersku, erotsku, nego i na roditeljsko-potomačku, no zaključno na onu općenito ljudsku bez alijeniranosti i osjećaja posvemašnje izgubljenosti. Jer jedino ona na kraju nadvladava sve ostale emocije. Neki će se složiti, neki će reći – preromantičarsko gledište, no sve je u oku promatrača.

© Ivana Perić, Kulturauzagrebu.hr, 19. veljače 2024.