Piše: Petra Jelača, 1. travnja 2023.

Predstava redatelja Olivera Frljića i dramaturginje Nine Gojić Braća Karamazovi, prema romanima F. M. Dostojevskog, u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih, zasigurno je obilježila prošlu godinu kao važan kazališni događaj.

Veliki zalogaj odabranog predloška u rukama Olivera Frljića nije se pokazao toliko velikim zbog prokušane redateljske poetike koja ne prepričava odabrani predložak na dramski način, nego ga u pravom smislu riječi interpretira, scenski se baveći sukusom pitanja koje postavlja. U slučaju Dostojevskog i njegovih romana, a pogotovo u slučaju kompleksnih Braće Karamazovih, možemo reći da je Frljićev način pogodio u srž polifonije prikazanih problema, upravo zbog činjenice da za doživljaj i razumijevanje ove predstave praćenje fabularne niti nije u prvome planu dramaturške okosnice, premda se na nju u velikoj mjeri oslanja.

Redatelj Frljić i dramaturginja Nina Gojić obilato koriste tekst Dostojevskog u hrvatskom prijevodu, na dramaturški način montaže odabranih elemenata teksta i njegovog transponiranja u izvedbu. Polifonost velikih, esencijalnih tema ljudskog života, bitka i opstanka isprepliće se sa življenim scenama, s isječcima života kakav poznajemo, koji ih utjelovljuje. Religija, pitanje Boga i njegovog postojanja, pravde i stradanja nevinih, naročito djece, ruskog misticizma u pravoslavlju i korumpiranog Zapada u katoličanstvu fluktuiraju kroz uprizorene scene iz romana, ispresijecane mjestimično i temama suvremenosti, primjerice ratom u Ukrajini. Lica na sceni su lica iz romana. Dakle, tu su sva četiri brata Karamazova i njihov otac, a utjelovljuju ih Ugo Korani, Jerko Marčić, Dado Ćosić i Adrian Pezdirc, između čijih je kreacija zaista teško izdvajati.

Svatko od izvođača igra više uloga, izmjenjuju se, baš kao što se izmjenjuje i frenetični, brzi ritam predstave, preskačući iz radnje romana u scene skupnih orgija i pijanki, prikaza svega što u ruskom društvu nije dobro a dominira – od religije do politike i nadasve, ljudske pohlepe i koruptivnog morala. Glumci su dosljedni dramaturško-redateljskom konceptu pa su lišeni svake površnosti ili prijetvornosti; igraju lica bivajući u njima, ali i s potrebnim odmakom da se scenski opredmeti nakana ovog uprizorenja, koja govori o životu samome te o promatranju izvedbenog čina, izgovorenog odnosno izvedenog sadržaja izvana. U svim navedenim ulogama ima nešto od pijanog zanosa i mazohističkog uživanja u vlastitoj patnji što zaista karakterizira ruski mentalitet, barem sudeći po književnosti 19. i početka 20. stoljeća; svaki od Karamazovih ove Frljićeve predstave u tom je smislu pravi Rus, a uz to i nedovoljno djelatan, razapet između misticizma i vjere u nadnaravno i pijanki kojima se odaje.

Predstava je podijeljena na dva dijela. Drugi je znatno kraći i metatekstualan, bavi se okvirom Dostojevskog kao pisca i njegovog disidentskog utjecaja na društvo. Drugi dio predstave odlazi na rub fikcije, ulazi i izlazi iz korica knjiga, glumci hodaju s knjigama na nogama umjesto štula, a sadržajno obrađuje dio romana o stradanju obitelji Snegirjevih, dok se prvi dio bavi svom četvoricom braće Karamazovih i njihovim ocem Grušenjkom i Katerinom Ivanovnom, te izvrsnim likom starca Zosime kojega je kreirao Milivoj Beader. Scenski je iznimno snažna i uvjerljiva pojava Linde Begonje kao Grušenjke, a slijede je Katarina Bistrović Darvaš, Petra Svrtan i Hrvojka Begović u različitim ulogama.

Sukus predstave obilježavaju dva detalja: činjenica da protagonisti prvog i drugog dijela, a uvijek različita lica, nekoliko puta ponavljaju citat iz romana: „Je li potrebna ovolika patnja ljudskoga roda da bi se spasio samo jedan jedini Job?“, kao sinegdohu i metonimiju propitivanja Dostojevskog, te stalno bavljenje pitanjem slobodne volje svakog čovjeka kao prevelikog tereta slobode i odgovornosti, s  kojim većina ljudi ne zna izaći na kraj.

Prvi dio kao sadržaj, a drugi kao komentar tog istog sadržaja tvore izvrsno ujednačenu cjelinu koju trebaju pogledati različite vrste publike – od srednjoškolaca kojima su braća Karamazovi lektira, preko onih koji vole kazalište, pa sve do kazališnih profesionalaca.

© Petra Jelača, Kulturauzagrebu.hr, 1. travnja 2023.