22. 6. 2024.

U Galeriji Vladimir Bužančić – Centar za kulturu Novi Zagreb (Trg Narodne Zaštite 2) u ponedjeljak, 24. lipnja u 20 sati otvara se izložba Marija Romode Death must die i Valentine Supanz Marinić Jučer – danas – sutra. Izložba ostaje otvorena do petka, 12. srpnja 2024. i može se razgledati ponedjeljkom, utorkom, srijedom od 9 do 20 sati, četvrtkom od 9 do 20 sati i petkom od 9 do 15 sati.

Mario Romoda ciklusom slika Death must die izražava svoja unutrašnja stanja, odnos prema različitim situacijama i događanjima. U svojem slikarstvu propituje aktualne teme i postavljanja važnih pitanja. Bira određene motive koji simboliziraju potrošačko i senzacionalističko društvo, ili su pak povezani sa simbolikom/događajima iz života autora. Predmeti koje slika postaju arhetipovi koji iz nesvjesnog materijaliziraju ono nevidljivo, sakriveno. Ovim ciklusom slika Romoda prikazuje višedimenzionalnost stvarnosti i unutrašnjih svjetova.

Valentina Supanz Marinić ciklusom slika Jučer – danas – sutra spaja realizam i ekspresiju, istovremeno prikazujući unutrašnji svijet i stvarnost koja nas okružuje. Prošlost, sadašnjost i budućnost se isprepliću. Autorica propituje aktualne teme kroz kritiku društva i kako određene situacije i događaji djeluju na pojedinca. Također, svojim slikama prikazuje bogatstvo unutrašnjeg svijeta i imaginacije, te nadu u bolju budućnost. Problematiziranje društva i optimizam se izmjenjuju, oslikavajući ubrzani ritam i dinamiku današnjeg vremena.

Kustosica izložbe: Vesna Šantak

„… Kontrast, postignut u širokom dijapazonu značenja, bitna je odrednica recentnog ciklusa akrila na platnu. Primjerice, geometrijska, matematička preciznost kojom Mario gradi polje slike protuteža je organskoj mekoći (auto)portretiranih protagonista, mrtve i žive prirode i mitoloških bića, sirena. Hladnim, modrim, zelenim i ljubičastim tonovima suprotstavlja se toplina svjetlosti koja reflektira osjećaj nade. U dinamičnoj napetosti spomenutih dihotomija nižu se fantastični prizori, međusobno višestruko nadovezani i samodostatni. I autor će za njih priznati da su filmski. Ono što je zanimljivo, jest da smo za inspiracije i reference Mario i ja navodili različita ostvarenja. Nazivi slika, i neonski natpisi na nekima od njih, funkcioniraju kao lapidarni scenariji ili napuci za razumijevanje, koji nikako ne isključuju izvjesnost drugačijih tijekova radnje. Razlog tome je nedoslovnost slikarske i simboličke geste. Naime, zakonitosti magičnoga realizma i pop arta, utjecaji prethodnika poput Edwarda Hoppera ili Davida Hockneya, čine poticaj promišljanja medija, a ne konačni stilski ishod.” (iz predgovora Barbare Vujanović za izložbu Maria Romode Death Must Die)

„… Valentina Supanz pripada plejadi recentnih hrvatskih slikara koji imaju dovoljno talenta i snage za stvaranje svojeg vlastitog, prepoznatljivog rukopisa i umjetničkog svjetonazora, gdje slikarstvo ne pati od toga da na bilo kakav artificijelan način bude „drugačije“, lažno efektno, pretjerano u bilo kojem kontekstu ili konstrukt za kojeg osjećamo kako nema doticaja s autorovom osobnošću. Štoviše, neka totalno izbalansirana narativnost slike, emocija i poruka, odnosno, osebujna „pričljivost“ vuče ovo slikarstvo prema književnom sloju kratke priče, gdje bismo na temelju jedne slike mogli ispisati više suvislih kartica teksta… čime nimalo nije umanjena magija prizora.” (iz predgovora Ive Körbler za izložbu Valentine Supanz Marinić Jučer – danas – sutra)

Izvor: www.czk-novi-zagreb.hr, Kulturauzagrebu.hr