Od petka, 15. listopada do subote 6. studenog, u Galeriji Događanja u Centru KNAP bit će postavljena izložba Srce strip autora, animatora, slikara i ilustratora Danijela Žeželja.
Izložba Danijela Žeželja Srce obuhvaća predstavljanje istoimene grafičke novele u izdanju Petikata, dijelovi koje su izloženi u različitim formatima, kao i audiovizualni performans s glazbenicima Alenom i Nenadom Sinkauzom i Marcom Quarantottom. Radovi nastali tijekom performansa postaju dio izložbe. Strip album sastoji se od tri priče, od kojih su dvije (El Sud i Ljubav) prethodno objavljenje, dok je Srce robota prvi put objavljena.
Tema oko koje Žeželj razvija rad je ljubav, u svojim različitim manifestacijama. Crno-bijeli, dinamični vizualni svijet u prve dvije priče nadopunjuje tekst, reduciran, poetičan, inspiriran, kako autor navodi djelima Zamjatina, Priči o onom najvažnijem za El Sud i pričama Ljubav i Koštica od višnje, Jurija Oleše za Ljubav.
Protagoniste prve priče, El Sud, autor smješta u prepoznatljiv, ali i bezvremenski, socijalno politički obojen kontekst – naglašavajući obespravljenost i eksploataciju kao elemente koji motiviraju aktivnost likova, unutar kojih se probijaju i stavljaju na kušnju prijateljska i romantična ljubav.
U drugoj priči, Ljubav, Žeželj suprotstavlja mehanicistički svijet pravilnosti Isaaca Newtona potencijalu perspektive koja nastaje iz zanosa ljubavi. Tenzija između pojedinca i njegovih unutarnjih zakonitosti, sfere doživljajnosti i potreba, i krutosti i svijeta predstavlja kontrapunkt na kojemu priče grade ritam, realiziran majstorskim vizualnim izrazom ali i sažetim, poetičnim tekstom koji nije lišen apsurda. Priča je posveta ruskoj književnosti 1920/30-tih godina.
Zadnja je priča bez teksta i možemo ju promatrati kao svojevrsni nastavak Ljubavi. Ljubav robota govori o odnosu čovjeka i mašine i neophodnosti ljudskog u mehanicističkom. Ova distopija istovremeno je priča o odlasku, razdvajanju dvije životne perspektive, mehanicističke i organske.
Sažet, komprimiran vizualni jezik, ritmički naboji nastali kontrastiranjem svjetla i sjene, dinamika postavljanja kvadrata, kao i samo kadriranje – zumiranje, detalji, elementi su koji grade atmosferu radova. U njima je osjetno otuđenje, u smislu pozicionirana pojedinaca nasuprot svijeta, koje je realizirano natruhama, više sporednim nego doslovnim elementima priče. Okolina je prijeteća, negostoljubiva ili suviše kruta i determinira. U njoj se pojavljuje ljubav kao smisao u besmislu ili barem jedina prihvatljiva verzija života. U priči Ljubavi, kontrapunkt krutosti mehanicističkog svijeta i svijeta koji izvire iz energije ljubavi realiziran je susretom fiktivnog I. Newtona, kao predstavnika mehanicističkog svijeta i glavnog protagonista kojemu ljubav otvara drugačiju perspektivu, u kojoj misli oživljuju i ostvaruju se na oštrici između unutarnjeg i vanjskog, iracionalnog i apsurdnog. Ljubav je pri tome prijetnja redu i poretku, ona je sila koja se javlja izvan kontrole i pojedinca i sustava i kao takva je zastrašujuća, prevratnička, čak i politična. Pa ipak, i sam bi Žeželjev fiktivni Newton radije egzistirao u nepredvidivom univerzumu ljubavi, u kojemu leteći kukci ocrtavaju linije građevina u zraku, nego bio zarobljen u svijetu sigurnosti u kojemu sve, osim čovjeka, ima svoje mjesto.