Piše: Ivana Perić, 15. svibnja 2023.
Ulrich Seidl je od 1990-ih jedno od najprovokativnijih i najdosljednijih austrijskih filmskih ličnosti, vjeran sebi i svojim ultra-razotkrivajućim metodama u kojima oslikava društvo današnjice i njegove antitrendove. Njegova recentna humorna drama Rimini (2022) prikazuje živote malih ljudi koji prkosno hode svojim životima kao da će ih živjeti najmanje desetak. Upadaju u ralje svakodnevice koja zna biti dosadna kao sušenje farbe na zidu. Seidl zgodno poput britanskog frenda Mikea Leigha oslikava svakodnevicu punu uprljanog i skorenog posuđa, puknutih kondoma i neželjene djece. Siv je ali razbarušen, donekle komičan u tuzi, no prije svega istinit i autentičan.
Seidl ponekad snimi remek-djelo poput cijele trilogije Raja, ponekad pomalo i podbaci, no njegova ostvarenja i dalje su više nego gledljiva. Primjerice, njegova duologija u kojoj je filmove nazvao po gradovima manje je uspješna, no jednako provokativna, stavljajući u fokus kontroverzne teme kao što su seks-turizam, maloljetnički seks i religijska opčinjenost.
Prvi film iz duologije Rimini nakon prošlogodišnje festivalske turneje napokon igra u domaćim kinima. Seidl je odlučio pozabaviti se jednom obitelji, pa u prvom dijelu donosi priču o ocvaloj kronerskoj zvijezdi, pjevaču šlagera koji s vremena na vrijeme posjećuje bolesnog oca u domu za nemoćne. Upravo kako je opskuran, tužan i ružan dom za nemoćne, tako je i opskuran, tužan i ružan i pjevač dok ne zagrabimo iz vode kanticu tragične komike i groteske koja isijava iz svakog kutka ovog ne tako običnog filma. Drugi nastavak Sparta (2022) nudi priču o njegovom bratu koji je učitelj džuda u malenom rumunjskom selu a zapravo pedofil koji vreba svoje učenike. Također posjećuje onemoćalog i dementnog oca koji još živi u doba Hitlerove Njemačke.
Rimini nije film koji će oduševiti, predugačak je i hermetičan za širu publiku. No publika kojoj je namijenjen, uživat će. Majstor sudoperskih i wc-filmova Seidl, pritom mislivši da njegovi likovi padaju nisko do poda a da se pritom često i ne dižu, napravio je priču o potpuno disfunkcionalnoj obitelji ako sliku sagledamo široko. Ako je gledamo usko i prosto, ovdje se susrećemo s antijunakom koji živi za napijanje a živi od lošeg pjevanja i lošeg seksa. Ovaj antijunak nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Seidlova sposobnost da secira ljudske bizarnosti i nastranosti neupitno nameće razmišljanje o autoru samome u kontekstu zaluđenosti nastranim idejama. Toliko je stvaran u prenošenju najdubljih i najrazornijih ljudskih emocija s dna postojanja da je teško razmišljati o njemu kao savršeno normalnoj osobi. No, nitko nije savršen. Katkad mu filmovi djeluju i pomalo nespretno a u Riminiju ide u teturavi korak s naslovnom zvijezdom – Richijem Bravom, koji poput ljudske verzije Johnnyja Brava zaslužuje duboki respekt. Upravo groteskan koliko jest može nas natjerati da se zamislimo u njegovim cipelama. A nije li osnovna potka filma da izazove emociju i da se sami prepoznamo u nekim situacijama?
A da je Austrija puna silnih ljudskih bizarnosti, kraljica trasha i začuđa, govori još jedan Seidlov film – dokumentarac U podrumu, o bizarnostima austrijskog naroda, spremnog podrumske prostore svojih uglednih I naoko besprijekornih domova koristiti za raznorazne fetiše.
Ponekad se čini da su Seidlovi fikcijski filmovi pravi dokumentarci, da je gledatelj intimni sudionik nečije konačne propasti. Ponekad se čini da su Seidlovi dokumentarni filmovi pak fikcija jer se čini da tako ludo ipak ne može. No tu je Seidl spreman preokrenuti žanrove, biti i gore i dolje u isto vrijeme, car tragikomike groteske i pravi istinski kronolog austrijske bizarne malograđanštine. On živi u vremenu u kojem živimo svi mi, a jedan je od rijetkih kronologa kojem gledatelj vjeruje, iako ponekad zdrav razum govori drugačije.
© Ivana Perić, Kulturauzagrebu.hr, 23. svibnja 2023.