Piše: Vesna Aralica, 27. veljače 2024.
Ivana Šojat: Rogus, Fraktura, 2023.
Ivana Šojat više od dva desetljeća zastupljena je na hrvatskoj književnoj sceni kao višestruko nagrađivana autorica koja rado progovara o zavičajnim i kulturološkim temama. Iza nje su mnogobrojne romaneskne uspješnice kao što su Unterstadt (2009.), Ničiji sinovi (2012.), Jom Kipur (2014.), Ezan (2018.), Štajga ili put u maglu (2021.) i Sama (2022.)
Svojim zadnjim romanom Rogus, ispripovijedanom na temelju povijesne činjenice, zaintrigirala je čitateljsku publiku historijskom autentičnošću povezanom s metafizičkim odjekom u vremenu i prostoru. Dva su lika, jedan ženski iz suvremenoga doba, i jedan muški iz baroknoga vremena, nositelji zbivanja za koja bi vrijedio zajednički nazivnik egzistencijalne drame pojedinca u okrutnoj sredini. Prvo s čim se čitatelj susreće tijekom uranjanja u diskursnu atmosferu nepodnošljiva je tjeskoba i otuđenost suvremenoga bračnog para u kojem svaki partner gura svoju profesionalnu dionicu pomalo sizifovski, ali ipak s puno žara. Osječku će arheologinju Angelinu Pavković, koja je sreću pronašla u drugome braku s Jakovom, fokusiranim doktorom znanosti, jedno slučajno otkriće u potpunosti dekoncentrirati i izbiti iz životnih tračnica. Spoznaja da mlada žena, koja je spaljena kao vještica u Strossmayerovoj ulici u drugoj polovici 18. st. i to presudom Civilnoga suda Virovitičke županije, nosi njezino ime i prezime, Angelinu će postupno odvesti do duboke introspekcije obilježene noćnim morama, snoviđenjima, okretanju okultnome i pronalaženju trećeg oka, u čemu će joj leđa držati odana prijateljica Jasna, sklona metempsihotičnom vjerovanju o seljenju duša. Potpuna zaokupljenost tumačenjem vlastitih snova na neko će vrijeme udaljiti Angelinu od Jakova i njegove vječne fizike koja počiva na onoj da „svaki čovjek ima svoju orbitu“ i da u svemiru nema mrtvih čestica.
Autorica se u prvom dijelu romana predstavlja nenametljivo raspravljački, stavljajući u sukus paranoje baroknoga Osijeka s modernim gradskim fobijama kojima podliježu možda ponajviše oni koji sebi stavljaju u zadatak kročiti životom po onoj cogito, ergo sum. Misleće žene i misleći muškarci uvijek su jednako stradavali tijekom povijesti jer su pravdoljubivost plaćali životom, tj. glavom, kako bi njihove ideje jednoga dana postale kvascem društva. Žensko pitanje i u ovom će romanu Ivane Šojat postati zaglavno mjesto s kojeg kreću mnogobrojne interpretacije i kritike patrijarhalnih društvenih sustava, u ovom slučaju onog 18-stoljetnog koje je bezdušno osudilo nevinu mladu ženu i njezino banalno travarstvo proglasilo vradžbinom, a za puk priredilo obredno slavlje na trgu s lomačom. U toj će se vatri i Angelina zateći u svojim snovima, prokuljat će njezinom dušom taj oganj katarzično i donijeti joj mir jednoga jutra. Zanimljiva je spisateljičina poveznica motiva iskapanja (Osijek nekad bijaše antička Mursa, stoga je mnoštvo nekropola u okolici grada) s iskapanjem duše koje za Angelinu postaje grozomorna arheologija otkrivanja niza slučajnosti i analogija, ali i one svjetlosti koju pronose dobri i osviješteni ljudi.
Ljubitelji kriminalističkih romana s ovakvom fabulom koja se oslanja na krimen, sigurno će biti zadovoljeni, a posebno oni koji proustovski tragaju za identitetom, ne samo u materijalnom svijetu nego i u onom amorfnom, nadrealnom. Rogus, primarno označen kao psihološki roman, funkcionira dijelom i kao kronika jednog suludog, potpuno nepotrebnog suđenja, zapisana u obliku dnevnika iza čijih redaka stoji 18-stoljetni dijak, očevidac Anina smaknuća i pisar, čovjek od krvi i mesa, sudionik pomračenja ljudskog uma u obliku iživljavanja nad nevinom žrtvom koja je, unatoč prometejskom držanju i samosvijesti o pravici, ipak podlegla priznanju uslijed torture koja nadilazi ljudsku hrabrost i mogućnost trpljenja bola, onog duhovnog – u obliku sramoćenja i ponižavanja, i onoga tjelesnoga – koji doseže svoj vrhunac u spaljivanju pred razularenom svjetinom, nimalo katolički zreloga baroknoga razdoblja (iako mu se historijski pridijevala katolička obnova kao temeljna značajka). Pisar će samo potvrditi punu istinu civilizacijskog tijeka kako se iza parola kriju tek prazni ili izvrnuti sadržaji i da nikada nije bilo dopušteno volu što je bilo dopušteno Jupiteru.
Motiv dijakove posramljenosti kao dionika društva koje počiva na nepravdi i linču različitih, jedan je od temeljnih idejnih premisa ovoga romana. Ivana Šojat stilski je uspjela pomiriti nepomirljivo: traumatičan isječak iz hrvatske povijesti povezati sa sadašnjošću na dinamičan i lepezast način, negdje i ciljano dramaturški trivijalno obojiti neke dijaloge među likovima kako bi čitatelja privela mislenoj ravnoteži i zapitanosti nad ljudskim djelovanjem općenito. Ono što se danas smatra apsurdom kako bi se nekoga lišilo slobode, nažalost je bilo i ne tako rijetkom navadom u stoljećima inkvizicije, a kasnije i civilnoga suda sve do 18 st. Čovječanstvo uvijek ide korak naprijed, ali dvama se vraća tamo gdje caruje zlo i opijenost disharmonijom. O anatomiji ljudske destruktivnosti pisali su mnogobrojni autori, poput primjerice Ericha Fromma, Josepha Ratzingera ili Terryja Eagletona, no čini se – a na tom je tragu i spisateljica Rogusa, kako sam fenomen izmiče shvaćanju; stoga i inklinira pojmu – misterija.
A kakvo je čudo doživjela Angelina tijekom svojega intenzivnoga poistovjećivanja sa sudbinom Ane Pavković, žene humanitarke s kraja 18. st., ostaje čitatelju da otkrije u bliskom zagrljaju s „rogusom ili lomačom“. Jer, „čuda tektonski pokreću svijet“, ostavljajući strah i neznanje u podrumima civilizacije.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 27. veljače 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.