Piše: Vesna Aralica, 16. kolovoza 2023.

Miro Gavran: Obrana Jeruzalema, Stilus knjiga,2022.

Tema Jeruzalema oduvijek je aktualna u svjetskoj književnosti zapadnoeuropskoga kruga, počevši od čuvena Tassova epa Oslobođeni Jeruzalem (1581.) s kojim će se barok, kao stilsko razdoblje koje prvenstveno uzdiže religioznu tematiku, staviti u službu katoličke obnove na talijanskom tlu, ali i u svim zemljama Mediterana.

Nakon gotovo pet stoljeća jedan će se papa (Ivan Pavao II.), u duhu Drugog vatikanskog koncila, javno ispričati za grijehe Crkve počinjene tijekom Prve križarske vojne, tj. oslobađanja Kristova groba u Jeruzalemu od arapskih muslimana. Egipatski i sirijski sultan Saladin osvojit će Jeruzalem 1187., a od tog vremena Jeruzalem će ostati vječno poprište osvajača, ali i trajno svjedočanstvo suživota mnogih naroda i njihovih vjeroispovijesti. O multikulturalnoj pripadnosti Jeruzalema i njegovu raznovrsnu identitetu (židovskom, muslimanskom i kršćanskom) Ridley Scott režira izvanredan film Kraljevstvo nebesko (Kingdom of Heaven, 2005.) na temu predaje Jeruzalema sirijskom i egipatskom sultanu. Film pronosi misao kako je Jeruzalem sve i ništa; sve – bogatstvo u duhovnom smislu, ništa – u materijalnom. Jeruzalem nije ostao trajan tek u zidinama nego ponajviše u ljepoti Božje objave.

Miri Gavranu, poznatom hrvatskom prozaiku, biblijska tematika (uz antičku) oduvijek je bila i inspiracijom i medijem propitivanja temeljnih ljudskih vrijednosti, što se razvidno može iščitati iz njegove romaneskne biblijske trilogije koju čine romani Krstitelj, Judita i Poncije Pilat. Romani su to u kojima Gavran nudi novo, aktualizirano iščitavanje poznatih priča – jedne starozavjetne legende o hrabroj židovskoj udovici Juditi i dviju novozavjetnih, utemeljenih u Evanđelju i fikcionalno obrađenih.

Gavranova poema Obrana Jeruzalema nastaje u 21. st., premreženom svim oblicima kriza – kako gospodarskih, tako i kulturnih. Stoga traži recipijenta, tj. aktivna čitatelja koji će stati u obranu duhovnih vrijednosti. Poema kao lirsko-epski žanr spaja osobno i univerzalno; prisjetimo se samo Gundulićevih Suza sina razmetnoga u kojima čujemo pjesnikov intimni vapaj za Bogom, ali istovremeno ćutimo i snažno preslikavanje izgubljenosti svakoga čovjeka u životnoj dolini suza. Gavranova je poema sazdana od deset pjevanja u kojima se Zemljanima, onima koji sami sebe nazivaju kršćanima, obraća Glas koji možemo shvatiti dvojako: kao glas vapijućeg pjesnika ili kao glas samoga Boga. Besjedovnim stihovima, litanijski intoniranima i s izrazitom ritmičnošću, gdje nekada simbolički kraljuje broj tri u uzastopnu ponavljanju aludirajući na Sv. Trojstvo ili na mea culpa u ispovijedi, razliježe se  obrana suvremenoga Jeruzalema od sveprisutnoga  Zla koje kraljuje svijetom, stavljajući u prvi plan hedonizam, oholost i vanitas, et omnia vanitas. Oni, koje Glas Boga poziva na obraćenje, ogrezli su u grijesima, stoga im je i „savjest odavno iščupala svoje uši“.

Gavran će se u poemi dotaknuti i vrlo važnog pitanja na relaciji Bog – kristoliki vođa – narod, i opjevati sudbinu izdanih dobročinitelja, kao što je svojevremeno potresno opjevao i S. S. Kranjčević u svom Mojsiju. Vjera se ne može obraniti ni idolopoklonstvom ni izdajom; oni rastaču smisao žrtvene ljubavi. Vjera se ne može nasljedovati ako generacije „preslušaju deset Božjih zapovijedi“ i idu za svojim konceptima nalik „kulama babilonskim“. Jer, „Jeruzalem je jedan i nedjeljiv“… Autentičnim obraćanjem u drugom licu, pjesnik Gavran poziva svakog pojedinca na istinito rasvjetljavanje tijeka vlastita života kako bi, iako ravnodušan možda na spomen Boga, od pukotina grešna života izgradio uske prolaze za Svjetlo koje donosi smisao, mir i utjehu, s kojima se čovjek može spasiti od nemila Božjeg scenarija za Sodomu i Gomoru.

Što je ostalo od kršćanstva u 21. stoljeću, opravdano je zapitati se svakom čitatelju i štovatelju kršćanstva kao ideologije života. U svijetu metamorfoze kulture u egoistične ekspresije troma i bolećiva duha, sve sklonija dekadenciji i odbijanju autoriteta, još nam je malo dano do kraja vremena. Obrana Jeruzalema nije tek puka pjesnička metonimija za brigu o posljednjim stvarima čovjeka (jer ako savjesti nema, onda je sve dopušteno) nego apel zaspalu i dezorijentiranu čovječanstvu koje je zaboravilo na Boga. A Stvoritelj je tu s njime i oko njega. Samo ga treba zazvati…

„Iz pepela Svevišnji podiže svoje odabranike.

A uz koga je On,

Ni vrata paklena ne mogu mu nauditi.“

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 16. kolovoza 2023.