Gesamtkunstwerk neprikosnovene stručnjakinje

Piše: Katarina Marić, 8. veljače 2025.

Marija Barbieri: Hrvatske zvijezde svjetskih opernih pozornica, UO Metropolis, Kulturni klub, 2024., urednik: Željko Anzulović

Opera (lat. djela) kao jedna od najkompleksnijih (i najambicioznijih) umjetničkih formi, u srži je scenska drama s tekstom-libretom, izraženom specifičnom tehnikom pjevanja i orkestralnom glazbom pratećeg orkestra; usto, sazdana je također i od glume, kostima, scenografije, plesa – ponajčešće baleta, pa onda posljedično nije nimalo začudno da ju je Richard Wagner prepoznao i nazvao gesamtkunstwerkom odnosnom sinergijski objedinjujućim, zbirnim umjetničkim djelom. Potekla iz medijevalnih sakralnih misterija i renesansnih bukoličko-arkadijskih pastorala, ali i madrigala, najstarijom operom u suvremenom načinu shvaćanja iste smatra se izgubljena Dafne (1597) Jacopa Perija – Il Zazzerina odnosno prva sačuvana istog autora Euridika (1600), dok je najstarija koja se još uvijek izvodi Orfej (1607) Claudija Monteverdija. Iako se službeno prvom domaćom operom smatra Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, korijeni njenim zamecima vidljivi su još u baroknom Dubrovniku 17. stoljeća, kad su se – prema nekim izvorima, u istom uz glazbenu komponentu izvodile pastirska igra Dubravka Ivana Gundulića te pseudopovijesna „mužika” Atalanta Junija Palmotića, u čijim su didaskalijama jasne upute vezane uz pjevanje, ples i kompleksne scenske efekte. Sam operni život kao i imena pjevača opere kod nas spominju se tek pojavom Lisinskog. Riječ je o pjevačima-naturščicima Sidoniji Erdődy Rubido, Kamilu Wisner Livadiću ili Albertu Ognjanu pl. Štrigi, a potom se javljaju i prvi profesionalni pjevači, kao što su: Milka Trnina, Ilma de Murska, Matilda Mallinger-Schimmelpfenig, Irma Terputec-Terée, Josip Kašman, Franjo Stöger.

Za izvođenje na svjetlo dana ovih važnih imena domaćega glazbenog života zaslužna je neprikosnovena, iznimna stručnjakinja na ovom polju Marija Barbieri, koja je izdala više knjiga na temu, među inima: Hrvatski operni pjevači 1846 – 1918, Slovenski umjetnici na hrvatskim pozornicama, Bugarski pjevači na hrvatskim opernim scenama od 1920. do 2006., monografije Josip Gostič, Josip Križaj – Umjetnik ispred svojega vremena, Marko Vušković – Supetranin svjetskoga glasa itd. Jednako vidno minuciozno, temeljito i sistematično posvećena istraživanju autorica je i u prvorazrednom izdanju Hrvatske zvijezde svjetskih opernih pozornica, u kojem je obrađeno 40 pjevačica i pjevača 19. i 20. stoljeća (Franjo Stazić, Matilda Marlov, Ilma de Murska, Matilda Malinger, Ema Vizjak, Irma Trputec-Terėe, Josip Kašman, Milka Trnina, Blaženka Krnic, Giovanni Scarneo, Josie von Petru, Gabrijela Horvat, Nikola Zec, Marko Vušković, Mira Korošec, Milena Šugh-Štefanac, Anka Horvat-Gottlieb, Vika Engel-Mošinsky, Vera Schwarz, Tino Pattiera, Ljubica Oblak-Strozzi, Josip Rijavec, Ančica Mitrović, Pavao Marion Vlahović, Zinka Kunc Milanov, Piero Pierotić, Josip Gostič, Marko Aaron Rothmüller, Đurđa Milinković, Gjurgja Halper-Leppée, Marijana Radev, Tomislav Neralić, Sena Jurinac, Dragica Martinis, Sonja Šagovac, Vladimir Ruždjak, Nada Puttar-Gold, Biserka Cvejić, Božena Ruk-Fočić, Tugomir Franc, Ljiljana Molnar-Talajić, Ruža Pospiš-Baldani, Dunja Vejzović), kao i njihove karijere na svjetskim opernim pozornicama (milanska Scala, Metropolitan, bečka Dvorska i Državna opera, londonski Covent Garden itd.). Kako u Uvodniku ističe inicijator projekta dr.sc. Zlatko Vidačković: „Premda su mnogi od tih pjevača svoje karijere gradili u europskim kulturnim centrima poput Beča, Berlina i Milana, važno je napomenuti da su njihovi počeci često bili vezani uz Hrvatsku. U 19. stoljeću, kada Hrvatska još uvijek nije imala vlastite glazbene akademije, ali je bila dio Habsburške Monarhije, mnogi su umjetnici svoje glazbeno obrazovanje započeli kod domaćih pedagoga, a zatim ga uz stipendije nastavili u inozemstvu, najčešće u Beču, Grazu, Milanu ili Parizu. Ovi kulturni centri bili su ključni za daljnji razvoj njihovih karijera, no hrvatski su pjevači, unatoč inozemnim uspjesima, zadržali snažne veze s domovinom i često se vraćali na domaće pozornice.“

Uz svjetsko grafičko oblikovanje Branke Moskaljov, velike pohvale idu i trudu urednika Željka Anzulovića, koji je 332 stranice izdašno opremio arhivskim fotografijama te obogatio osim kazalom imena i popisom literature, ujedno i s tabelama popisa skladatelja, njihovih djela i uloga u kojima su nastupali pjevačice i pjevači obrađeni u knjizi, sa svim inačicama korištenih nazivlja, što ovu impresivnu gesamtkunstwerk monografiju čini nezaobilaznim djelom kućnih knjižnica svih ljubitelja ove umjetnosti, odnosno itekako validnim dokumentom hrvatske ali i svjetske kulture, a svakako i vrijednim prinosom domaćoj opernoj literaturi koja iz godine u godinu nakon godina zatišja, postaje sve obilnijom.