Feministička oda emancipaciji

Piše: Ivana Perić, 25. siječnja 2024.

Uboga stvorenja (Poor Things), red. Yorgos Lanthimos; Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, 2023.

Yorgos Lanthimos jedan je od onih redatelja koji vas očara svojim bizarnim i gotovo okultnim izričajem, koji vas uplaši snagom ljepote ali i ružnoće, koji vas očara ali i sprži do besvijesti. Koketiranje s mrakom i začudnim, s veličanstvenom ljepotom ali i veličanstvenom grozotom života i svemira donijelo mu je to da postane jedan od najosebujnijih svata u prostranstvu svjetskog filma. Dolazi iz kolijevke svijeta, mediteranske Grčke, a pokorio je već i kolijevku showbiza – patvoreni i često hladni Hollywood. Miks Herzoga i Lyncha, Lanthimos je opet potpuno svoj i u velikom je naletu na svjetski film.

Njegov novi naslov je film Uboga stvorenja (Poor things – krajnje nemušto preveden na hrvatski, jer zar nije jednostavnije bilo dati mu ime Čudesna stvorenja, što više odgovara njegovu sadržaju, nego ga doslovno prevesti?). Feministička je to verzija priče o Frankensteinovom čudovištu koja je vođena kroz storiju o nimalo ubogoj i vrlo kul Frankensteinovoj čudovišnici Belli. Storija pomalo podsjeća na pokušaj autonomije jednog i predivnog Kaspara Hausera iz redateljskog pera Wernera Herzoga u filmu Tajna Kaspara Hausera (inače utemeljenom na istinitim događajima) no zarobljeni je pa oslobođeni Kaspar doživljavao svijet puno poetičnije od naše junakinje Belle. Lanthimos ipak nije Herzog, niti je priča o Belli tako tankoćutna ili potresna. Rekla bih da je to feministička oda emancipaciji žene i kao takvoj – respekt.

Bella je eksperiment doktora Godwina Baxtera (kultni Willem Dafoe rezerviran za uloge bizarnih junaka), prvaka u kirurgiji i patologiji, koji djevojku spašava od suicida te joj vraća život tako da vadi njezin mozak te ga zamjenjuje mozgom njezine vlastite bebe. Bella je krasna dvadeset i nešto-godišnja djevojka s umom bebe, djeteta pa djevojčice, no sve je izglednije da će dama postati začudna i pametna žena. Prvi dio filma funkcionira kao beskrajno uvrnuta no duhovita crno-bijela bajka u kojoj Bella živi svoj eksperimentalni izolirani život unutar imanja bogatog doktora. Belli je sve dopušteno – ona je dijete u tijelu prekrasne žene, a utjelovljuje ju jedna od najjačih glumica nove generacije, beskrajno talentirana i dokazana Emma Stone (za ulogu Belle dobila je nominaciju za Oscara u kategoriji najbolje ženske uloge za 2023.)

Tako djevojka kroz kuću vozi velociped, razbija posuđe i pokućstvo, no bliži se pubertet i njezino razotkrivanje vlastite seksualnosti. Ona i dalje nespretno hoda i nerazgovijetno priča, no sasvim sigurno razvija se brzinom svjetlosti. Uskoro će na scenu stupiti markantni Duncan (razigrani i uvjerljivi Mark Ruffalo – nominiran za Oscara u kategoriji sporedne uloge), odvjetnik premazan svim mastima, a koji će Bellu odvesti prvo u Lisabon pa potom u daleki svijet. Film dobiva bajkovitu notu i boju, razigran je i opet humorističan. Bella otkriva svijet gotovo potresno, otkriva tako i seks i pufaste kolače i ljepotu fada. Ljepotu življenja, ali i porok življenja. Otkriva i da njezina ljubav prema Duncanu nije tako jaka, a da je ljubav prema autonomiji prevladavajuća. Duncan se zaljubljuje u neukrotivu čudovišnicu i doslovno je otima; kreću na putovanje brodom gdje će Bella spoznati filozofiju, knjige i dublji smisao života. Usput će joj kompanjonka biti diva europskog filma Hanna Schygulla (muza velikog Fassbindera) koju je uvijek lijepo vidjeti na filmu, pa makar i u epizodnoj kratkoj ulozi. Zatim Bella bježi iz zatvora broda, no susreće se sa svim jadom i bijedom stvarnog života koji je čučao nadomak ali mu se ona nikada nije izložila. Usput će doživjeti brojne peripetije doslovno ravne peripetijama čuvene Dorothy iz Kanzasa, no puno zakučastije, bizarnije i odraslije.

U trećem dijelu, nažalost, film ne funkcionira te umjesto da smo dobili čistokrvni masterpiece, ovako smo dobili slabašnu četvorku zahvaljujući ponajprije krasnim ulogama Stone, Ruffala i veterana Dafoa, zahvaljujući nevjerojatnoj maštovitosti i idejnosti prva dva dijela te virtuoznoj režiji majstora Lanthimosa. Šteta što nije zaokružen kao punokrvna lipicanerska cjelina. Jer, ovako je to film s pedigreom no na izložbama rijetko da će pobjeđivati, iako sam dojma da je Lanthimos već pobijedio. Uspio je uvući svoj čudesni svijet u holivudski mainstream, i svaka mu čast. Ipak, i Jastog i Ubojstvo svetog jelena i Miljenica po meni su uspjeliji i konkretniji filmovi, s više žara, bizara i dobrog osjećaja.

No bacimo sve to na stranu. Film je dobitnik Zlatnog lava u staroj Veneciji, osvajač Zlatnih Globusa (proglašen najboljom komedijom te je Stone najbolja glumica), nominent za brojne Oscare i ino, tako da nije fulao fudbal. No do nadmoćnosti fali mu ipak zaokruženost i ujednačenost. Iako nije napravio remek-djelo, Lanthimosu se uvijek veselimo jer u izverzirani holivudski svijet donosi tračak zaigranosti i neočekivanosti. Nadamo se da se neće pretvoriti u štancera Nolana i molimo se za njega.