Piše: Katarina Kolega, 1. travnja 2023.

Bogat svijet hrvatskih narodnih predaja, posebice iz samoborskoga kraja, godinama je privlačio ilustratora Zdenka Bašića, koji je objavio dvije posebne i vrijedne slikovnice – Sjeverozapadni vjetar i Mjesečeve sjene. Likovi coprnica, baukača, različitih neobičnih stvorenja idealni su za kazališne spektakle, pogotovo zato što je i Bašićeva estetika vrlo prepoznatljiva i atraktivna. Međutim, do sada su izvedbeni potencijal u njegovim tekstovima vidjela jedino manja kazališta – Sjeverozapadni vjetar uprizorilo je prije nekoliko godina Kazalište Ivan Goran Kovačić, a Mjesečeve sjene nova je predstava u zagrebačkom Kazalištu Dubrava, premijerno prikazana 3. ožujka.

Nije bilo lako odabrati nekoliko priča iz knjige i prilagoditi ih kazališnom izvođenju, a tog se posla vrlo uspješno prihvatio sam autor koji je u predstavi povezao današnje vrijeme s legendama i mitovima. U njegovoj dramatizaciji dječak Jan zaluta na rub šume gdje se signal za mobitel gubi, a ispod vidljive površine zemlje sjecište je tajanstvenih sila. Na tom mjestu djevojčica Magda priprema se za svoj posljednji ispit da postane vještica. U tome će je upravo omesti susret s Janom. On joj je najvažniji sastojak za pripravak vještičje masti, te ga zaigranim smicalicama pokušava pridobiti u svoju klopku, no na kraju sama biva uhvaćena u emotivnu zamku – Jan joj postaje prijatelj i počinje se brinuti za njegov mladi ljudski život, što ne dolikuje vješticama.

Redateljica Ivana Peroš predstavu je osmislila poput dječje igre u kojoj je sve vrlo dinamično, puno opasnosti i skrivanja, a opet ništa ne ulijeva strah malim gledateljima. Lidija Kraljić utjelovila je Magdu kao razigranu djevojčicu kojoj je pomisao da postane vještica uzbudljiva, u sebi nosi puno životnog veselja i mašte, a opet, s obzirom na to da se razlikuje od ostalih djevojčica, usamljena je i željna ljudskih prijatelja. Jakov Gavran, Vedran Komerički i Danijel Radečić duhovito su se poigrali svojim ulogama coprnica i vidljivo su u tome uživali. Kostimografkinja Ivana Bilić odjenula ih je u haljine koje izgledaju poput starih dronjaka iz prošlih stoljeća, čime je dosta slijedila Bašićev vizualni jezik. Redateljica je unijela mnogo humora u glumačku igru, a osobito su bile simpatične šale na račun njihove starosti.

Samim time što muškarci tumače vještice i govore u falsetu, a Jakov Gavran pritom ima i uočljivu crnu bradu, one su karikaturalno prikazane, čime su se glumci izvrsno poigravali a da pritom nisu ni u čemu pretjerali. Njihove coprnice, iako govore o kuhanju djece za spravljanje vještičje masti, nisu nimalo strašne, nego su smiješne i simpatične starice koje nisu izgubile mladenački elan. Danijel Radečić pritom tumači jednu od vještica i dječaka Jana te vješto izmjenjuje realistički i pomaknuti stil igranja, a Vedran Komerički pojavljuje se i u ulozi strašnog baukača gdje je mogao dobiti više prostora u svom neverbalnom lutkarskom izrazu, čime bi se pojačao maštoviti segment predstave. Baukač se, naime, uz pomoć elastične crne tkanine, koju glumac oblikuje i pokreće, prikazao kao amorfno stvorenje koje guta sve na koje naiđe, a njegovi potencijali u izvedbi nisu bili dovoljno iskorišteni.

Glumački je to vrlo dobro napravljena predstava, više realistička nego bajkovita, jer nedostajalo mi je u njoj fantastike i mistike, a i maštovitosti kojima obiluju Bašićeve slikovnice. Najmanje kreativna bila je scenografija Vesne Režić. Fantastičnost je crvenim svjetlima i dimom dočaravao Aleksandar Mondecar, a glazba Igora Karlića snažno me uvukla u čarobni svijet – pridonosila je napetosti priče i ostvarila sveukupan bajkoviti doživljaj. Unatoč tim sitnim zamjerkama, drago mi je da su se Bašićeve, odnosno stare hrvatske legende, uprizorile na duhovit, djeci pristupačan način koji spaja njihove svjetove s nekim davnim, minulim pričama i nikad postojećim vremenima.

© Katarina Kolega, Kulturauzagrebu.hr, 1. travnja 2023.