Piše: Vesna Aralica, 25. listopada 2023.

Hana Konsa: Ostanak

(Dramski zbornik / Nagrada Marin Držić za dramsko djelo u 2022. / treća nagrada)

Ostanak Hane Konsa, splitske spisateljice i novinarke, psihološka je drama u komornoj maniri na tragu skandinavskoga modernoga teatra koji u prvi plan stavlja neraščlanjivo, unutarnje vrijeme čovjeka. Slijedom te psihologije život se poput klupka odmotava vraćajući  se svojim temeljima. Prošlost kao rijeka ponornica izbija tamo gdje je čovjek najtanji – u pukotinama ranjenog odrastanja.

Glavne su dramske osobe ovoga, u emocionalnome smislu, pulsirajućega teksta: Brat i Sestra koji ne mogu pobjeći od djetinjstva i mlinskoga kamena neuzvraćene majčinske ljubavi. Suočeni sa starošću još uvijek dominantne i samožive majke i plahoga, šutljivoga oca, sklonoga „spasonosnu trpljenju“, prolaze istinsku kalvariju nemoći. Suočavajući se s nezdravim odnosom majke i oca „pod stare dane“ (otac je dramaturški označen kao Suprug, što implicira njegovu nedovoljnu uključenost u odgoj djece; ozbiljno je obolio i treba palijativnu skrb), biraju modele podnošenja obiteljskih problema prema stupnju svoje emocionalne stabilnosti, koja se kod svake osobe – psiholozi će to bez ostatka potvrditi, definira do pete godine čovjekova života. U Ostanku je njihovo djetinjstvo didaskalijski i slojem predviđenih videoprikaza na pozornici predstavljeno kao trauma obilježena majčinom nestabilnošću koja je bolno uznemiravala i zbunjivala dječju dušu. A dječja psiha traži zaštitu i roditeljsku nježnost. Na jednom će mjestu Sestra, kao odrasla žena, u razgovoru s Bratom konstatirati: „Sve bi bilo lako da ih nismo voljeli!“ Jednom stvorena rana u dječjem srcu nikada ne može do kraja zacijeliti jer su roditelji nezamjenjivi. Djeca uvijek vole svoje roditelje, čak i više kad oni primjenjuju evazivno ponašanje ili su skloni manipulativnom zlostavljanju. I tu se krug zatvara – ponekad kobno, ponekad odrasla djeca uzvraćaju istom mjerom, a ponekad se neočekivano događa pozitivno razrješenje poremećenih odnosa u obitelji. Videoprikazi prošlosti ove disfunkcionalne obitelji svojevrsni su primjeri modernog epskog teatra koji od čitatelja i gledatelja zahtijevaju etičko uključivanje i promišljanje o temi obitelji i odnosa koji je izgrađuju.

U trenutku kada Brat, koji je u drami neimenovan – što upućuje na univerzalnost, kaže Sestri kako jednostavno nisu imali šanse (uspjeti) uz autoritarnu i frustriranu majku sklonu preljubima i permisivnog, ali dobrodušnog i prilično naivnog oca, promatrač ovakvih zbivanja neminovno se upita što je temeljna popudbina s kojom jednoga dana ovo dvoje djece kreće u pustolovinu zvanu životna borba. Drugi će čin razotkriti njihove reakcije na očevu smrt: sestrinu krajnju racionalizaciju situacije i brzo reagiranje te bratovu potrebu da empatijom pokuša ispraviti „krive Drine“ braka koji nije uspio zrcalno usmjeriti svoju djecu istim smjerom. Paradoksalno je u tome i sva sreća Brata i Sestre da su uspjeli sačuvati međusobnu povezanost i obostrano poštovanje, iako su živote različito usmjerili: Sestra ostankom i zatočeništvom s duhovno nezrelim roditeljima, a Brat bijegom i spasonosnom religioznošću. Ipak nedovoljno razvijenom, jer će ga od beskućništva u bijelome svijetu spasiti sestra (nakon smrti oca i majke).

Nerijetko se u svakodnevnom životu može čuti ona: „Dobra su djeca kakvi su roditelji“; stoga je i u kontekstu ove drame primjenjiva, a potvrđuje je primjerice Sestrina misao: „Polomljenih se nogu ne trči…, a pas lutalica vječno je u potrazi za neoglodanim otpatkom.“ Dakako da se ne trči, no ipak je moguće izgraditi kakav-takav stabilan hod ako se čovjek izbori za prijeko potreban mir. A mir se kupuje oprostom i nadom u bolje sutra.

„Jesmo li preživjeli?“

„Jesmo. Nismo zli.“

Dramsko (i dramaturško) klupko odmotat će se do Majčine pojave u trećemu činu pred gledateljima, kojima je povjerena, u skladu sa zakonitostima epskoga teatra, nimalo lagana zadaća zauzimanja stajališta i preispitivanja sebe sama kroz efekt začudnosti. Na taj način Ostanak ne isplivava tek kao psihološka drama nego i kao socijalni apel za život u punoj osviještenosti i znanju, jer samo tako vodi ka nadilaženju životnih prepreka. Ovo potonje daje drami karakter i egzistencijalne drame koja propituje vječna pitanja opstanka pojedinca: Je li moguće iz klase pesimist uskočiti u klasu optimist i kako otvoriti vrata bezuvjetnoj Božjoj ljubavi s kojom je moguće živjeti u punom samopoštovanju? Kako oprostiti i ponovno zavoljeti sebe? A kako utješiti ono uznemireno i ranjeno dječje srce koje nas prati u stopu kamo god krenuli?

Svaki susret s nama samima koji se probudio glasom umjetnosti vrijedi koliko i život sam; stoga je i Ostanak drama koja će zasigurno ugledati zoru svoga uprizorenja. Totus mundus agit histrionem.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 25. listopada 2023.