Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 3. ožujka 2024.

Pojava i egzistencija slikarstva Darije Dolanski Majdak na hrvatskoj likovnoj sceni, trajući već gotovo četiri desetljeća unutar kojih je imala više od 30 samostalnih i mnogobrojne grupne izložbe, uvire u struju geometrijsko-apstraktne stilistike i morfologije, onoga smionog avanturizma čvrsto i nepokolebljivo privrženoga dvodimenzionalnoj ravnini slikarskog platna, no bez trendovskih i pomodarskih htijenja, nego zbog ozbiljne unutarnje potrebe da istraživanjima i eksperimentima sebi objasni neke zakonitosti i smisao slika i slikarstva kao i života općenito. Geometričnost je bitna sastavnica njezina umjetničkog htijenja. Posebna opsesija joj je kvadrat. Opsjednuta je kvadratom. Velike, srednje i male kolorističke plohe, kvadrati i pravokutnici, točke i mrlje javljaju su u sȃm osvit umjetničke pojave na likovnoj sceni Darije Dolanski Majdak. Pritom u vizualnom dojmu podsjećaju na radove konstruktivističkih kolorista, poput Josefa Albersa ili Pieta Mondriana, odnosno na slikarstvo obojanog polja. Koliko god njezin izbor formalno-tehnički može djelovati zanemarivo s obzirom da je geometrijska apstrakcija veliko poglavlje i tema moderne umjetnosti 20. stoljeća, ona je svoju kreativnu nišu pronašla upravo u njoj. U današnje vrijeme postmodernizma od 80-tih godina 20. stoljeća do današnje postpostmoderne ili postavangarde, baš zato geometrijska apstrakcija i općenito apstraktna umjetnost predstavlja izazov, zbog opasnosti da upadne u eklekticizam već viđenog. No to se nije dogodilo s umjetnošću Darije Dolanski Majdak. Hrvatska suvremena umjetnost, također kao i svijet, ima svjetski relevantnu geometrijsku apstrakciju, obično zvanu neo – geo (nova geometrija), kao snažan i istaknut segment najraznolikijih umjetničkih istraživanja, događanja i ponašanja – riječju, najraznolikijih umjetničkih praksi. Nova geometrija (neo – geo) slijednica je goleme epizode Konkrete Kunsta (naziv joj je dao osnivač i idejni začetnik Theo van Doesburg kada je u Parizu 1919. godine objavio Manifest Konkrete Kunsta, iste godine kada je André Breton objavio prvi manifest nadrealizma).

U Pariz, tu Meku moderne umjetnosti, došli su mnogi umjetnici geometrijske, a potom i lirske apstrakcije (ujedinjeni u grupu Apstraction – Création, osnovanu 1931. godine) i stvorila se jedna vrsta snažnoga ideološkog umjetničkog sukoba, dakako miroljubivog, između racionalne, matematički utemeljene geometrijske apstrakcije s posebnim analitičkim diskursom prema bojama i strukturama kompozicije, a s druge strane je bio nadrealizam, iracionalan, temeljen na psihoanalizi Sigmunda Freuda, izrazito i isključivo razgranat u maštovitosti i imaginaciji, sve do katkada i halucinativnom vizionarstvu, snovima i podsvijesti. Dvadesete i posebno tridesete godine 20. stoljeća, pa do II. svjetskog rata, obilježene su ovim sukobom. Prva grupa, zanimljivo, nastala je u Zürichu i zove se Zurich Concretists (Ciriški konkretisti), a grupu su činili Camille Graeser, Max Bill i Richard Paul Lohse. Potom je u Milanu u Italiji osnovana grupa Million, unutar koje su djelovali talijanski geometrijski apstrakcionisti Giuseppe Ghiringhelli, Mauro Reggiani i Oreste Bogliardi. Istodobno i u Rimu je formirana grupa Comasco (Atanasio Soldati, Bruno Munari, Carla Radiali, Luigi Veronesi, Manlio Rho i Mario Radice). Međutim, najvažnije su grupe geometrijskih apstrakcionista osnovane u Parizu: godine 1930. osnovana je grupa Art Concrete Group (osnivači i članovi bili su Armenac Leon Tutudjian i Nijemac Marcel Wantz) te ključna u borbi za apstraktnu umjetnost spomenuta grupa Apstraction – Création, a u nju su se upisivali svi viđeniji, ugledni i najvažniji apstrakcionisti 20. stoljeća. Imala je puno članova: osnivači su bili dakako Theo van Doesburg, pisac objavljenoga manifesta Konkrete Kunsta u pariškim novinama Le Figaro, gdje su manifeste objavili i futuristi (1909. Fillippo Tomaso Marinetti) i nadrealisti (1919. i 1924. André Breton), August Herbin, Jean Hélion i Georges Vantongerloo.  U grupi su bili, i manifest službeno potpisali: Francuzi Albert Gleizes i Paul Vezelay, Belgijanci Bart van der Leck i Theo Kerg, Englezi Marlow Moss, Ben Nicholson i supruga mu, znamenita kiparica Barbara Hepworth, Poljakinja Katarzyna Kobro, Amerikanci veliki kipar mobila i stabila Alexander Calder i John Wardell Power, potom su se grupi pridružili i veliki kipari ruski Židovi Naum Gabo i brat mu Antoine Pevsner, te slikar Ilja Bolotowski, Nizozemci uz Van Doesburga i Georges Vantongerloo, a ubrzo iz Amsterdama stiže i Piet Mondrian, miri se s Van Doesburgom i potpisuje manifest. Tu je još iz Japana pristigao Taro Okamoto, iz Švicarske Hans  Erni, a pridružuje im se i znameniti Alzašanin, bivši dadaist Hans (Jean) Arp. I Nijemac Kurt Schwiters dolazi se pridružiti grupi i potpisati manifest iz svojega rodnog Hannovera, također bivši dadaist, i to najveći. I napokon, kud će suza neg’ na oko, kao šećer na kraju, dolazi u Pariz pridružiti se grupi Apstraction – Création genijalni slikar, tvorac apstrakcije i to lirske, Rus Vasilij Kandinsky. Možemo o tadašnjim zbivanjima i ekspanziji geometrijske i ne samo geometrijske, nego i svake apstraktne umjetnosti, govoriti kao o međunarodnom pokretu. Sva poslijeratna, do današnje geometrijske apstrakcije, korijene ima u navedenim grupama, a posebno je istaknuta Apstraction – Création, jer su joj se u konačnici pridružili i ostali apstrakcionisti iz drugih grupa.

U geometrijskoj, i uopće apstrakciji u Hrvatskoj prednjače žene. Tu su nažalost pokojna, velika i skromna, divna osoba, slikarica Edita Schubert sa svojom kolorističkom apstrakcijom obojanih traka i mrlja i geometrijskih likova, potom značajne monokromistice Jelena Perić i Jadranka Mlinar, sjajna umjetnica prostornih određenja i (re)definicija Vesna Pokas, vrsne apstraktne slikarice Biserka Baretić, Ana Guberina i Koraljka Kovač, a od muških, najveći i najznačajniji živući umjetnik neo – geo orijentacije i svojevrsnog slikarskog konstruktivizma je Duje Jurić, redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, voditelj svoje slikarske klase. K tome, u svijetu danas, primjerice na najjačoj svjetskoj galerijskoj i izlagačko-tržišnoj sceni, onoj u New Yorku, danas harači tzv. simulacijsko slikarstvo, koje se, kako mu ime govori, bavi svim mogućim vrstama slikarstva, simulirajući amalgame svih mogućih apstraktnih i figurativnih, čak i uzorcima, patternima dizajniranih i garniranih, ukrašenih slika. Prednjače slikari Ross Bleckner, Christopher Wool, Phillip Taafee, a u geometrijskoj apstrakciji Peter Halley.

Dariju Dolanski Majdak vidim kao hrabru umjetnicu, koja je u jednoj tako specifičnoj i razgranatoj stilistici kao što je geometrijska apstrakcija, a ja bih je smjestio u obitelj simulacijskog slikarstva, kao i Duju Jurića, za kojega sam ne jednom zapisao da je kojim slučajem u New Yorku, bio bi jedan od vodećih svjetskih simulacijskih slikara, pritom i vrlo skup, jer ne da nije lošiji ili sličan drugim njujorškim simulacijskim slikarima, već i bolji i zanimljiviji od mnogih od njih. Mislim da bi i Darija Dolanski Majdak u tom smislu bila prepoznata i cijenjena kao takva, jer je odavno uspjela naći svoj tip slike, svoj specifični kôd prepoznatljivosti, bez uzora i utjecaja, već iz sebe same, u kojoj je originalna i iznimno kreativna i maštovita. Svakako želim naglasiti da bi trebala zauzeti važnije vrednovano mjesto na suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetničkoj sceni. I to ono na samome vrhu. Othrvala se nezdravoj eklektičkoj situaciji, i stvorila osebujan vlastiti stilski prepoznatljiv rukopis, a reminiscencijama na sinteze jakih modernističkih uporišta, od lirske i kolorističke, do akromatske, apstrakcije. Međutim, njezino slikarstvo bombastičnih kolorističkih harmonizacija unutar geometriziranih mreža i tekstura nanošenih sigurnom gestom, bez sumnje nosi pečat vizualne, perceptivne i prostorne atraktivnosti. Slikarstvo je to svojevrsnog likovnog hedonizma i sladostrašća. Slikari su, poput pjesnika, čuđenje u svijetu. Unutarnji osobni intimni psihički konflikti i mnogobrojna tištenja iz nutrine izlaze na površinu platna u formi osobnog simboličnog znakovlja zaključanog u šiframa apstraktnih, pomalo zagonetnih, enigmatičnih geometrijskih, simetričnih i asimetričnih oblika. Temelj takvoga mnogima nerazumljivog a lijepog slikarstva, nalazi se u filozofijskim trvenjima sa životom, smislom, Bogom, Prirodom, društvom, ljudima i svijetom, a kreće uvijek iz početka s mrtve točke vremena. Svaki je dan novi početak potrage za onkrajno skrivenim. Brušenje estetskih načela u toj potrazi za transcendencijom pohranjenom u emotivnim i intuitivnim pregnućima, postaju formalnim slučajnostima u kojima je govor oblika njihov jezik i njihov rezultat podastrijet za odgonetavanje i napadanje svim čulima. Svijetu podarujemo osmijehe, ali mučnina i nemir pred otajstvima svemira guraju nas u osamu vlastite borbe. Kako humanost ne dopušta uljuđenome destrukciju, weltschmerz isklijava na površinu, potaknut ojađenom realnošću. Diktatom činjeničnog ograđujemo se tamom, ili šutnjom, ili umjetnošću. Povratkom u ništavilo njezine slike u svojoj dubini razgaljene emocije stišavaju u rezignaciju.

Darija slikarstvom kao placebom, kao utjehom, kao terapijom, vodi borbu sa svijetom i demonima oko sebe i u sebi. Njezine slike u svojoj dubini kriju velike izvore energije i svjetlosti koja prodire kroz boju. Kompozicije su joj međusobno čvrsto vezane. Među njima vlada stilska homogenost i dosljedna povezanost ekspresivnih modula te situacijska kontinuiranost, koja svakom platnu pribavlja bombastičnu narativnost izrazito širokih mogućnosti iščitavanja, odnosno onoga što se nekada, u staroj terminologiji povijesti umjetnosti i likovne kritike zvalo interpretacijom. One i jesu fikcijska putovanja između stvarnosti i mogućega, zaleđena začuđenost vizualne radosti, vidljivi daleki horizonti velegradskih i kozmičkih beskraja. Krunski argument i razlog za sliku ipak će Dariji biti uosjećajenost ili napeto unutarnje duševno stanje. Slika će uvijek biti slika, kada govori o ljubavi, erotici, politici, društvu, ljudskim međuodnosima, odnosu ljudi i društva, i kada je refleks dobre volje i raspoloženja, slika je razgovor u kojemu se može izraziti i vrijeme i mišljenje. Kod Darije ono je rijetko ironično, nikada cinično ili ne daj Bože sarkastično. Ono u potkožnom tkivu nosi ožiljke i biljeg mukotrpnih prolaza kroz rešeto određene nježne melankolije. U kolorističkoj zgusnutosti i kvadratičnoj zasićenosti kadra, ostadoše odškrinuta vrata za sfinge koje obitavaju u rezervatima onkraj metafizičkog. Dubina misli i ideja preporuča izmišljene slike, prizore nastale u umu i s umom, ne bi li se potopili u vječnoj egzistenciji duha. Na tragovima prošlosti, svjedočeći sadašnjost, utemeljuju se trijumfalističke žudnje i ufanja u budućnost. Emotivna napetost dubi brazde sjećanja, a grafizam, potez, boja i obojani geometrijski oblici iskazuju imaginativni i stvarni nemir. Dapače erupciju, crpljenu na graničnim sferama svjesnog (viđenog i prerađenog u duhu) i nesvjesnog (zamagljenog i željenog), utiskujući znakovlje koje postaje dijalektikom pritajenog užitka fluidne svakodnevice. Tako umjetnica pobjeđuje svoju prošlost i svoju sadašnjost, osvajajući prostor i vrijeme svojega sutra. Ovo povjerenje pokriće nalazi u određenom racionalnom postupanju – simetričnom fragmentiranju kompozicije – potom snažno iluminiranom s naznakama tehnološko-scijentističkog neoromantičnog vizionarstva, u kojemu se esteticizam razvija intuitivno, da ne kažem često nenamjerno i gotovo slučajno. Jer Darija nikada unaprijed ne zna kuda je slika vodi, ne zna kakva će konačno biti slika, nema skica ni unaprijed jasno i čvrsto definiranu cjelinu. Upušta se u postupak, uživajući u samome činu slikanja, u proces, pa kuda ode i stigne. Nije važna destinacija, nego putovanje. Kompozicije su usitnjene i složene strukture oduhovljenih prostora odisejskog proklizavanja čistim kolorističkim proplamsajima.

Dominacija materije ustuknula je pred apsolutnim forsiranjem dvodimenzionalne plohe ili pak kada iznimno razvijenu percepciju potvrđuje fenomenalnim iskoracima u trodimenzionalnost, tvoreći ili iluziju treće dimenzije ili kada doslovno izvede trodimenzionalni skulpturirani prostorni objekt poput, smatram, genijalnog Traktarija, objekta sastavljenog od osam ploča od prozirnog pleksiglasa, prorezanih do pola i umetnutih tako što su četiri ploče postavljene u jednom smjeru, a preostale četiri poprijeko, pod pravim kutom na njih, tako da tvore kocku dimenzija 50x50x50 cm. Gledajući kocku odozgo i iz kosa, čini se kao da obojani kvadrati lebde slobodno u prostoru, kako objašnjava autorica. Ovaj skulpturalni trodimenzionalni uradak odlično izgleda, a naziv ne znači ništa. To je riječ kada je malena umjetničina kćerkica jednom prilikom rekla ukućanima, roditeljima te bratu i sestri, vrativši se iz škole: „Ušli smo u Traktarij“. „U što?“ pitali su je svi. A ona će opet: „U Traktarij.“ Nakon stalnog ponavljanja, odjednom su shvatili što ona govori: „Ušli smo u trag (djevojčici) Tari.“, objašnjava duhoviti naziv umjetnica, i bez obzira što je rad negdje netragom nestao, dokazuje izvanrednu kreativnost, sklonost igri i eksperimentu, smisao, znanje, razvijenu percepciju, osjećaj za prostor(nost), a i činjenicu da umjetnički radovi avangarde ne trebaju pseudo-poetske nazive. Držim da je vrlo precizna konstatacija kolege Ivice Župana, koja glasi: „Autorica hrli u vlastita istraživanja neoplasticizma i geometrijskog iluzionizma“.

Kontrapunkt koloristički zasićenim vrijednostima čini ciklus potpuno iznijansiranih crnih slika te ciklus crno/sive kombinatorike poput onih koje su nekada, uz kolorističke,  istraživali majstori Konkrete Kunsta Bart van der Leck, Georges Vantongerloo, Jean Hélion, August Herbin, Paul Vezelay, Theo Kerg, Marlow Moss, Léon Tutundijan, Max Bill, Gerrit Rietveld, i drugi. Rijetko će se kada u dinamičnome vrtu svekolikih umjetničkih događanja moći prispodobiti toliko sjajno ukomponiranih elemenata umjetničke modernističke povjesnice kao u slikama Darije Dolanski Majdak, a da su opet potpuno samosvojne, originalne i autentične, kao u malo kojega slikara/umjetnika. Ploviti pogledom po Darijinim slikama znači krenuti u avanturu dešifriranja bezbrojnih u sliku ugrađenih znakova i simbola, koji su zapravo odraz autoričine osobnosti. Mogu se čitati kao zasebni fragmenti unutar cjeline, a i kao cjelina jedne složene psihosocijalne priče. U cjelini, slika diše sasvim logično. Umjetnica izvlači odijeljene kvadrate, razmjerna joj je geometrizacija kadra s čistim i preciznim znakom/simbolom koji u ideji samoga kvadrata obitava. Cijeli je pandemonij suvremenog svijeta i kako ga doživljava prisutan u Darijinim slikama. Krećući se rubom od kolorističkih intenziteta, učas će im autorica suočiti meditativne, umalo asketske monokromije, bliske analitičkom, primarnom slikarstvu i minimal artu, da krug traganja za sveobuhvatnošću ideje i vlastitih biljega zaokruži eliminacijom boje, i ustoliči akromatske crno-sive odnose. Ovdje izložen ciklus rezultat je višegodišnjeg promišljanja geometrije i akromatike. Antipod su u istraživanjima u odnosu na koloristički bogate i zasićene kompozicije. Svaka je slika svijet za sebe, sivi mikro-svijet za sebe, a opet, izvrsno dišu postavljene u razne konstelacije, prije svega u dijalogu s prostorom. Dvostruka dijalektika svjetla i tame, boje i neboje (od bijeloga prema sivom i crnom), stapa se u Darinoj apstrakciji s uzajamnim djelovanjem organskih i geometrijskih oblika. Njezine slike imaju tendenciju širenja u beskonačnost, kao što je beskonačan nepresušan izvor senzacija iz svijeta i u svijetu zemaljskog i kozmičkog postojanja. U djelo je ugrađen zahtjev za percepcijskim jedinstvom i time izjednačavanjem totaliteta planova i pozadine, ili bolje, stari načini stvaranja planova i pozadine ukinuti su. Darijino djelo karakterizira težnja da jedinstvo slike uklopi, asimilira sa središnjom idejom koja napadnu sceničnost poistovjećuje s univerzalnom harmonijom kolorističkih međuodnosa, koji se neće ograničavati estetskim spekulacijama. Svaki rad pokreće upravo ovaj kriterij, dajući prostora umjetnosti da bude i dalje u dodiru sa životom. Umjetničin filozofijski i ideološki misaoni aksiom leži u činjenici vjere u mogućnost spasa izlaskom u svijet nehinjenih želja, u svijet s manje otrova i nasilja u ljudskim srcima, koji će postati temeljem vizualne kulture u cjelini. Život današnjeg čovjeka ne može više iznaći red, sklad i ljubav. Ljudska subjektivnost, i arbitrirajući individualizam, priječe ostvarenje harmonije, narušavajući čistoću života te udaljuju čovjeka od istinskog cilja življenja. Slikarskom evolucijom, Darija Dolanski Majdak je svojim umjetničkim istraživanjima kodificirala plastičke znakove i simbole koji bi htjeli prostorno i vremenski ukazati na snagu, značenje i smisao umjetnosti u/i životu(a), i ostati trajnim signalima korektivnog placeba.

Kritičar Željko Marcijuš odlično je opisao i okarakterizirao umjetnost Darije Dolanski Majdak. Citiram: „Kolažiranjem i interpretacijom prethodnih ciklusa spojenih u osobni slikarski hibrid straha od praznine svijeta i sebstva, Darija  temelji na strukturi Svijeta kao labirinata, gdje se niz povezanih kadrova stapa u beskonačnu sekvencu vlastitog putovanja unutarnjim stazama bića satkanih od snova i nesvjesnog, mirisa i dodira: sjećanja – složenoj strukturi ljudske psihe u kojoj se isprepliću i sažimaju san i java. Njezine slike dopunjavaju vizualne predodžbe duhovnih stanja i putokaz su ekološko-humanih stremljenja. Na tim finim razinama nastaju autoričine vizije koje duguju ponešto uzorima koji su težili skladu i harmoniji poput Kleea i Mondriana.  Taj svijet intelektualan je i emotivan, začudan. Sazdan od oblaka i pomrčina, boja i Zvijezda, ali i od Dade i promjene, smrti i starosti. Iako uz gledanje zahtjeva i čitanje, ciklus odražava retrospektivni iskaz vlastitog života u glazbi, prirodi i umjetnosti koju umjetnica poput prtljage nosi sa sobom. Veselo i zaigrano tumačenje svijeta slikopisnim predstavljanjem i upečatljivim porukama koje se listaju poput dnevnika u slikama. Vlastito i nenametljivo ogoljivanje dovodi do sukusa osjećaja, misli, želja i fantazija umjetnice, i predstavljeno je slikom. Naknadnom rekreacijom i uvidom otkrivamo cijeli jedan život. A to u umjetnosti nije malo.“ Kolega Marcijuš je spomenuo glazbu koju umjetnica nosi poput prtljage sa sobom. Ona doista voli i poznaje glazbu, jer je glazbeno školovana, koliko voli i prirodu i svijet. Naravno da je glazbu ugrađivala u svoje slike. Eksperimentirala je s pokretnim slikama u ritmu glazbe. Kiša iz 2004. godine je izvanredan rad koji se doživljava svim čulima. Rad je toliko spektakularan da izaziva trnce kod promatrača. Slike je umnožavala i postavljala u klastere, animirala da su postale pokretne video slike, vrlo žive, dinamične i efektne, a glazbu im sklada na sintesajzeru ili kompjuteru, jako nadahnut Darijinim slikama, glazbeni joj suradnik Alen Marich. No, to nije tek puki spektakl radi spektakla, nego gesamtkunswerk (totalno djelo) koje se uzdiže na najvišu razinu umjetnički relevantnog. Apstraktne se slike doslovce kreću, uvijaju se i mijenjaju iz sekunde u sekundu, kao da plešu na ritam glazbe. Sve odreda su izraz i iskaz trenutnoga umjetničina psihičkoga, duševnog i emotivnog stanja, od radosti, dobroga raspoloženja i ushita, do tjeskobe, tuge i depresije. To još nisam vidio da itko u svijetu suvremene umjetnosti tako kvalitetno radi kako to kreativno i umjetnički radi Darija Dolanski Majdak. S punom odgovornošću tvrdim da se radi o inovativnoj autorici, originalnoj i autentičnoj i da ima što pokazati ne samo kod nas nego u cijelom svijetu.

© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 3. ožujka 2024.