Piše: Vesna Aralica, 12. lipnja 2023.

Robert Međurečan: Domovina To Go, Sandorf, 2022.

Domovina to go  Roberta Međurečana briljantna je romaneskna zgrada koja se pred čitateljem pojavljuje kao područje zanimljivo za istraživanje kako forme, tako i sadržaja.

Nepogrešiv je manevar autora, koji je potpuno zasluženo ove godine primio nagradu HAZU-a za književnost, pisanje romana koji nastaje od uklopljenih priča čiji su nositelji našijenci s ostalim došljacima s Balkana i Bliskog istoka i pokojim Ukrajincem, u ulozi auslendera smještenih u jednom minhenskom hotelu koji vodi hauzmajstor Andrija, popularno zvani Kafka – osebujan lik (hercegovačko-dalmatinskih korijena) koji nekom čudnom energijom drži svoj melting pot, čuvajući ga od nevolja i većih potresa. No potisnute traume onih koji tu preživljavaju, eskalirat će do ubojstva i pronalaska ubojice.

A gorke su sve sudbine likova koji se tamo nađoše u potrazi za novim mjestom pod suncem vlastita života.

Netko je pobjegao jer se osjeća pregažen ratnim rasulom i pomanjkanjem obiteljske  empatije (poput Nusrete i Mislava), netko jer ga je sustav prožvakao i detektirao suvišnim kao humanista po vokaciji u zrelim godinama života (poput Šimuna Nikolića, nezaposlenoga prof. hrvatskoga jezika, koji dolazi trbuhom za kruhom kako bi dovoljno zaradio za nastavak sudskog spora povodom prometne nesreće), netko jer želi provesti ostatak života izoliran od društva koje je srušilo njegove ideale iz mladosti (poput Seppa, starog esesovca ogrezlog u cinizmu).

Kako krizna vremena stvaraju od ljudi tipove, tako i galerija likova smještenih u Hotelu Kafka podsjeća na onaj čuveni, društveno simptomatični Balzacov pansion Vauquer koji istovremeno i razotkriva i skriva sve bolesti današnjice i brojna autsajderska ponašanja, ali ne bez prodora zrake humanosti koja će naposljetku razbiti opskurnu svakodnevicu.

Unutar i okolo te živopisnim sudbinama načičkane četverokatnice, Sotona noću šeće mračnim hodnicima vukući za nos one koji su dušu prodali vragu bez borbe i ispita savjesti, ali koji će u tom duhovnom kaosu za potrebu zaštite slabijega od nasilnika, učiniti i neko relativno dobro.

Nadasve je zanimljiv lik senzibilnog Šimuna koji epistolarnim izričajem svoga karaktera vezuje pripovjednu potku romana u svevremenski okvir, otkrivajući totalitarni karakter hitlerovskog vremena kroz nađena Jacobova pisma upućena voljenoj ženi, a istovremeno vezujući i svoju bolnu prošlost s otkupiteljskim karakterom budućnosti koja bi fenomenom petog elementa nove stvarnosti, tj. novorođenom ljubavi s Ajšom, trebala zaliječiti sve ono što bijaše shrvano i iščašeno u prostorima duha – što zbog nepoznavanja vlastitoga Ja, što zbog sebičnosti.

Mrtve je nemoguće vratiti, ali je bitno razotkriti ubojice i pravdu zadovoljiti.

„Zlo je uvijek fotogenično.“ Ali izda samo sebe najbrže, reklo bi se.

Roman šalje jasnu poruku: budućnost pripada onima koji su spremni na proces rehabilitacije i život ispočetka – bilo to u tuđini, gdje te nitko ne zna ili u povratničkoj misiji da se smiono zapliva starim ulicama.

Kako god bilo, čovječanstvo poput valcera „lako sklizne u vojnu koračnicu“ gutajući svoju djecu – ponajviše onu koja ustrajno žele slijediti ideale. Stoga su kafkijanska atmosfera i sveprisutno društveno otuđenje konstanta ljudskog roda, koje je moguće oslabiti preodgojem duha za humanost.

A domovine se u srcu nose i s ljudima poput ptica sele…

Divno je i s lakoćom ova istina izašla iz pripovjednog pera Roberta Međurečana.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 12. lipnja 2023.