Piše: Vesna Aralica, 16. travnja 2024.
Monika Herceg: Lovostaj., Jesenski i Turk, Zagreb, 2019.
Nakon nagrade Goran za mlade pjesnike u 2017. (za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate), Monika Herceg u 2024. biva iznova prepoznata kao talentirana pjesnikinja, ali ovoga puta i izvan granica Hrvatske, osvojivši poljsku nagradu Europski pjesnik slobode 2024. za zbirku Lovostaj. u prijevodu Aleksandre Wojtaszek. Riječ je o uglednoj međunarodnoj nagradi, stoga je opravdano ustvrditi kako je dobitnica priznanja svekoliko zadužila i hrvatsku kulturnu javnost. U svijetu književnoga prevođenja često se obistini ona krilatica da je prevoditelj izdajica (Traduttore e traditore!). Aleksandra Wojtaszek, naprotiv, zavrjeđuje ovu nagradu koliko i sama autorica zbog uspješna prijenosa cijele semantike Lovostaja. iz hrvatskoga jezičnog medija u poljski.
Moniku Herceg kao pjesnikinju ne čita se lako, no upravo je ta činjenica i njezin lirski program: što je više nejasnoća i magla oko nas, jača je i glasnija (ženska) poezija. Autorica svjesno pribjegava neonadrealističkom i neoimaginističkom nizanju pjesničkih slika koje je katkad otežano recepcijski prispodobiti kao jasnu cjelinu. No, u tom besjedovnom treperenju riječi probijaju se šiljci pjesnikinjine temeljne okupacije, a oni pronose stjegove ženskoga pitanja na više razina: obiteljskoj i društvenoj te umjetničkoj i znanstvenoj. Signifikantan je i sami ustroj zbirke koji započinje sugestivnim Prologom za ginofobe, prepunim aluzija i ironije, potom se razlistava u tri čaške ista cvijeta (tri dijela zbirke) – ženskog principa u suodnosu s muškim, predstavljena u prirodnu antagonizmu i vječnoj borbi.
Osim što Hercegine pjesme automatizmom zapisane izvlače ono podsvjesno, nerijetko i iracionalno, ujedno su i spomenik mnogim vrlim ženama koje su zadužile čovječanstvo svojim predanim znanstvenim radom i postignućima, ali su u svojim sredinama ostale nedovoljno priznate pred, mahom, muški strukturiranim akademskim zajednicama, čime se zapravo preobražavaju u apelne ode za ravnopravnijim statusom žene u društvu. No, pjesnikinja kao da i sama shvaća kako se civilizacijski kotač promjena sporo okreće („…lako je od usamljenosti / zaboraviti proljeće“) pa sebi stavlja u zadatak oteti zaboravu sva ta divna ingeniozna bića u ženskome obličju. Pod autoričinim perom uskrsnut će jedna Emmy Noether i jedna Maryam Mirzakhani i sva snaga performativnoga pjesničkog jezika s matematičkim simbolima, ali i sva zatomljena tuga, ona tako poznata ženska melankolija i stoljetna osamljenost. Točke kojima završavaju svaka od tri dijela zbirke pobuđuju na upravo suprotne pojave, nažalost još uvijek aktualne u svakom kutku svijeta – sve su, samo ne zatvorena poglavlja s točkom neprihvatljivih ponašanja prema ženama. Tek su jedan od zareza okrutne stvarnosti o kojim se god društvenim ustrojima radilo. Ovdje autorica istupa kao društveno angažirana pjesnikinja, dadaistički izvlačeći novinske natpise na temu ženskog stradanja, u ognjici ih prizivajući u nevjerici i grču: „Sklonište za žene, 2016. Višnja Ljubičić izvještava kako je u zadnjih deset godina u Hrvatskoj ubijeno gotovo tri stotine žena, Europa nikad ne govori o pretrpljenom nasilju…“
Lovostaj je temeljni simbol vjekovnoga statusa quo, bez obzira na to što je društvo oblijepljeno parolama ravnopravnosti i zaštitom svačijega dostojanstva. Stoga je jedna od najemotivnijih pjesnikinjinih poruka upravo sljedeća iz istoimena pjesme Lovostaj: „Jaki mraz / prekrio je jutros / mrtve košute, / iako je lovostaj“. Predatori su svuda okolo, no što se tu može? upitati se je, ne tek retorički. Glas za slobodu ne smije utihnuti nikada ili kako autorica proklamira kordijalno na jednomu mjestu: „Nauči od svog srca / poštovanje prema mraku / samo kad vodiš ljubav / nemoj gasiti svjetlo“.Zanimljivo je kako autorica čitatelja vodi od početno mračne i hermetične šume riječi do jezičnih proplanaka koji će iznjedriti kristalnu jasnoću, s čime istupa kao pjesnikinja s pravom na osobnu estetiku, a reklo bi se i još više na vlastitu etiku: „…ali nikad ne odustajem / od pokušaja da se / odgurnem / o apsolutno ništa“.
Hercegin pjesnički jezik izvire iz spoznajnoga, no ono čime osvaja i pridobiva pozornost čitatelja krije se u metonimijskim i metaforičkim konstrukcijama, tipa: „Pjesme su gomilanje stresa u gusjenicu…Uvijek je tako kad se ne razumijemo, / tijelo se skuplja u jedninu / i čahura je premala da zadrži nemir…“ Identitet žene kao umjetnice jedna je od najljepših i najliberalnijih uloga, stoga je uzvišeno i oslobađajuće prizvana u svijesti čitatelja kao fenomen koji može potaknuti brojna društvena previranja kako bi se glas žena više i dalje čuo. Odgovorno će i ponosno progovoriti autorica u pjesmi Tri pjesnikinje iz iščupane magnolije sljedeće: „Pjesnikinje skupljaju razočarenja / ulazeći u sve ljude jednako predano / bez diskriminacije“, što cijeloj zbirci daje jedan viši smisao: svakodnevni martiriji šutnjom neće nestati, no angažiranim govorom zadržat će humaniziranu notu, a ne tek oblik političke agende. Vrijeme u kojem živimo manirističko je na svim razinama, razglobljeno u nesigurnostima, a kaos mu je glavni nazivnik; stoga je i poetika Monike Herceg u skladu s njime, sadržajno i izrazno. Pretendira ekspresijom pjesničkoga jezika uzdignuti na pijedestal martirija i ženu majku, i ženu znanstvenicu, i ženu umjetnicu. Stoga su stihovi poput sljedećih semantički sasvim uklopivi: „Osigurači svemira iskočili su, / dogodilo se da nešto brzinom svjetlosti popunjava ništa“, jer isijavaju zapitanošću nad egzistencijalnim vakuumom suvremenoga svijeta. Poljska nagrada za europskog pjesnika slobode u 2024. godini došla je, nesumnjivo, u prave ženske ruke – očito se poklonicima lirskoga slova svidjelo što riječi Monike Herceg mogu putovati brzinom svjetlosti i „živjeti u pjesmi jednako uzbudljivo kao i u ptici“. Kulturne revolucije, reklo bi se, trajno ostaju na barikadama, a borba za pravedniji i humaniji svijet ostavština je i budućim naraštajima. A Monika Herceg upisala se kao najmlađa dobitnica ove nagrade u povijesti i još jednom potvrdila svoj književni status u domovini i svijetu.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 16. travnja 2024.