Piše: Petra Jelača, 1. travnja 2023.
Britanski dramatičar Simon Stephens (1971.) stvorio je pozamašan opus od četrdesetak drama i kazališnih adaptacija koje su mu među ostalim donijele nagrade Olivier i Tony i status jednog od najcjenjenijih i najčešće izvođenih dramskih pisaca u Europi. Svjetlo pada njegova je najrecentnija drama, praizvedena 2019. godine u Royal Exchange Theatreu u Manchesteru, premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Janusza Kice. Riječ je o dramskome tekstu koji slika disfunkcionalno netipičnu obitelj iz engleske niže srednje klase, u trenutku smrti majke, alkoholičarke, dok ona poseže za bocom u supermarketu nakon devet mjeseci uspješne apstinencije. Do boce ne dolazi: iznenada doživljava moždani udar, pa kroz njezino metafizičko prisustvo na sceni posjećujemo i živote njezine djece, muža, njihovih partnera; svijet nemirnih i neurednih životnih priča.
Dijapazon emocija kojim Doris Šarić Kukuljica slika život Christine, žene koja više nije alkoholičarka jer je mrtva, ali je to bila većinu svog života o kojemu sada mirno, trezveno i nadasve zrelo, s puno razumijevanja i dubokih uvida može govoriti, zapanjujuće je bogat, te postojano stvara dramaturšku strukturu predstave. U svemu tome Doris Šarić Kukuljica iznijansirana je, točna i savršeno balansira između težine prisutnosti zemaljskog aktera i lakoće onostranosti astralnog promatrača.
Jessica (Lucija Šerbedžija), njezina prva i najstarija kći, zarobljena je u očajničkom traženju bliskosti koje pokušava prikriti površnom i prividnom hladnoćom u komunikaciji. Steven, Christinin jedini sin (Vedran Živolić) također pati od manjka ljubavi i blizine, i straha da će biti ostavljen, dok je njegov partner Andy (Adrian Pezdirc) jedina funkcionalna i postojana ličnost u čitavoj predstavi i nastoji mu biti podrška. Ashe, najmlađa Christinina kći (Mia Melcher) najizravnije, emotivno najjače i najčišće komunicira s publikom. Ona je mlada majka dvogodišnjeg sina Leightona, bez dovoljno novca, u svađi s bivšim partnerom narkomanom (Ivan Pašalić) koji se nije u stanju brinuti za dijete.
Otac Christinine djece i njezin muž Bernard (Sreten Mokrović) iznimno je uvjerljiv u prikazu ograničenosti čovjeka koji silom pokušava pomaknuti svoje granice i živjeti uzbudljivo da bi nadišao probleme i frustracije, dok se u isto vrijeme u tome ne snalazi najbolje i osjeća grižnju savjesti. Nataša Dangubić kao njegova ljubavnica i Petra Svrtan kao njezina prijateljica stvaraju mu čvrst i kvalitetan okvir za igru, premda o njihovim karakterima i sudbinama ne doznajemo previše, a vjerujem da je tako i u Stephensovom tekstu, jer je redatelj Janusz Kica dosljedno vjeran autoru. Kicina režija orijentirana je na glumca i na tekst, scena je ogoljena, bez scenografije, pa je oslonivši se na konzistentnost teksta, kao i na svoje potentne glumce, u potpunosti reprezentirao na sceni dramsko pismo Simona Stephensa, ne zadirući u jasno napisane dionice, samo ih smještajući na veliki, brookovski prazan prostor i puštajući da surađuju međusobno.
Kicina stalna suradnica, dramaturginja Lada Kaštelan, pridonijela je ovakvom režijskom čitanju, naročito u kulminantnoj sceni sprovoda, te vidljivoj jasnoći motivacije dramskih lica. Tu je i dizajnerski kolektiv Numen + Ivana Jonke, zaslužan za majstorski postavljenu praznu scenu s nevidljivom scenografijom, zatim uvijek izvrsni kostimi Doris Kristić i glazba Stanka Juzbašića, te oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka.
Svjetlo pada neprijeporno je kvalitetno napisan dramski tekst, s jasnim i vrlo realističnim osvrtom na problematiku življenja današnjih ljudi. Snažno je kontekstualno obojen i namjerno lociran na sjever Engleske, gdje ipak ima takvih problema; autor želi dati do znanja da nije svugdje kao u Londonu.
Ne dvojim da je Janusz Kica imao pravo kad je želio hrvatsku publiku upoznati sa Stephensom, toliko hvaljenim i izvođenim po europskim pozornicama. U tome je i uspio, svojim prokušanim redateljskim rukopisom, prepoznatljivim stilom i detaljnim glumačkim prikazima teksta, nenametljivo i vješto vođenima.
No nakon upoznavanja sa Stephensom, i nakon tri desetljeća tematiziranja beznađa u dramskome pismu, bilo bi lijepo vidjeti naslov i predstavu koji će govoriti o svakodnevnim poteškoćama i izazovima, kritički se na njih osvrtati, ali gdje svjetlo u isto vrijeme, kroz neki novi umjetnički kod možda, počinje rasti i nagovještavati mogućnost nadilaženja tame i nepremostivog kovitlaca društvenih problema.
© Petra Jelača, Kulturauzagrebu.hr, 1. travnja 2023.